четвртак, 31. март 2011.

Priča: Benito i Sofija ili Sunce budućnosti

Moja priča objavljena u zbirci Rat ljubavi i druge priče (Filip Višnjić, 2007) i u Književnim novinama (mart 2006).

Vladimir Kolarić


BENITO I SOFIJA ili SUNCE BUDUĆNOSTI






Bila je lepša od svake iluzije.

«Vi ste jedan od onih koji će mnogo patiti», rekla mu je.

Benito je uživao da je gleda.

«Život ne znači računati. Život znači delovati, Sofija.»

Ostaće zauvek isti, pomislila je.

«Osim ako se sve ne pretvori u glumu. Ako budete glumili, izbeći ćete posledice. Valjda vam je to jasno, Benito?»

«Ja sam čovek vere, Sofija. Vera je tu da se pobrine za posledice.»

«Nikad nisam razumela svu tu dijalektiku uzroka i posledice. Moraćete jednom da me uputite, Benito.»

«Dijalektika nije ništa drugo nego volja. A vere što se tiče, Marksovo učenje je svemoćno zato što je tačno. Još dok sam bio mlad, naučio sam jednu stvar, Sofija, i sam sam je naučio. Na svetu postoje samo dve Otadžbine: Otadžbina eksploatisanih i Otadžbina eksploatatora. Ostalo je dim.»

Osmehnula se, kao da posmatra nešto, u daljini.

«I vi ste od onih koji hoće da spale muzeje, Benito? Ili kad kažete dim, mislite na iluziju?»

«Iluzija je možda jedina realnost života, Sofija.»

Pogledala ga je, nebeski.

«Položite glavu na moje krilo, Benito. Nemojte se stideti. Neka to bude vaša Otadžbina. Dajem vam je.»



Voz je kasnio svega četrdeset minuta. U Bolonji ga je, prema dogovoru, čekao Fabio.

«Niste se mnogo promenili, Fabio.»

«Ni vi, Benito. Nameravate li vi to da ostanete večito mladi?»

«Jedino mladi spremno ćemo dočekati svetski požar. Zar se ne pripremate, Fabio?»

Fabio je uzeo oba kofera. Nosio ih je sa lakoćom neobičnom za tako sitnog čoveka.

«Avanti je sve bolji. Čestitam vam, najiskrenije. Vi ste nam uteha, Benito, svima nama ovde. Još pamtim ono, od reči do reči: «Monarhija, armija, rat! To su tri duhovno – ideološka svetionika, oko kojih su se okupili leptiri italijanskog nacionalizma – zaostali u razvoju. Tri reči, tri institucije, tri apsurda.» Čestitam, Benito. U malo reči – mnogo. Mnogo nam hrabrosti i nade ulivate, i meni i mojim mladim prijateljima.»

«Drugovima, Fabio.»

«Dabome, drugovima.»

«Vidim da me niste zaboravili.»

«Suđeno nam je da se u Italiji viđamo manje nego na strani. Austriju najviše pamtim po vama. Na prvom mestu – vi, na drugom – Radnička komora. Ali, to uostalom i nije važno – Austrija ili Italija, za nas koji nemamo Otadžbinu. Kasnije, više neće biti važno nikome.»

«Kult ličnosti, Fabio, moramo podrediti cilju. Obratite pažnji, Fabio, i vi i vaši mladi prijatelji.»

«Drugovi, Benito.»

«Drugovi, dabome.»

Zastali su da kupe po zemičku kod uličnog prodavca.

«Kako živite?», pitao je Benito prodavca.

«Nikako. Ovo je radnički kraj, gospodine. Snalazimo se», odgovorio je čovek.

«Imaš li decu?»

«Iii... Šestoro.»

«Biće onda hleba, kad počnu da rade.»

«Još su mali, gospodine. A i gde da rade? Jebeno ti je ovo.»

Pozdravili su se sa čovekom i krenuli dalje.

«I još nešto», nastavio je Benito, jedući zemičku, «Pomenuli ste nadu, Fabio. Nada je klerikalna izmišljotina. Vatikan je pacovsko leglo. Nemojte dopustiti da vas zavede lažna ideja cilja, Fabio. Jer, kad započnemo veliku simfoniju, naš orkestar imaće instrumente od čelika.»

«Sjajno govorite, Benito. Ja sam običan mali učitelj, to ću i ostati. Vi ste nešto drugo.»

Fabio je delovao srećno, kao dete.

«Znam kako je to biti nešto drugo, Fabio. U Faenci, u školi, sedeo sam za stolom za siromahe. I to postoji u ovoj našoj Italiji. Jeo sam i osećao kako me svi gledaju. Desetine pari očiju. Podsmešljivih. Osetio sam ja sve to na svojoj koži, Fabio. I da vam kažem – koža je otvrdla. I vilica je počela da mi se grči. Vrat sve teže savijam. Počinjem da izgledam viši nego što stvarno jesam. Valjda mi se gade popovska govna, što puze dole, po zemlji. I muka mi je od smrdljivih buržujskih pičaka, Fabio. Više ni u šta ne gledam, idem samo pravo.»

«Upoznaću vas sa drugovima, Benito. Svi su mladi, ali odlučni. Odgaja ih vaš Avanti, Benito, vaša su to deca. I – ne odrecite se. Mi kažemo: Marks, pa Avanti. Tim redom. Nadam se da nam ne zamerate, Benito?»

Benito je podigao ruke, podigao čelo, prema nebu.

«U celom svetu, naša braća će, kada pogledaju u nebo, videti samo ono što žele, a ne ono što im kažu smrdljivi popovi, truli plemići i usrani buržuji. Tek takvo nebo moći će da obasja poniženog i uvređenog. Tek takvo nebo, i zemlja njime obasjana, oslobodiće ljude od ropstva, od rada, oslobodiće ih od svake nade, jer svaka nada je nada robova. Nada nije potrebna tamo gde nema straha, nada je neprijatelj slobodi, neprijatelj životu, život – to je sloboda, sloboda – to je nebo za koje se borimo, sloboda – to je budućnost, i spremni smo da umremo da bi je zaslužili.»

«Biće, Benito. Kažem vam – biće.»



Otvorio je oči i ugledao je, iznad sebe, u krevetu, na mesečini. Mirisala je na testo. Bila je pekarska pomoćnica i imala je grudi kao hlebove, dvokilaše.

Spustila se, počela da mu liže bradavice, stomak, da mu rije po pupku.

«Kako ste samo snažni, Benito.»

Onda je u usta uzela njegov kurac, već napola ukrućen i počela je da ga sisa, kao da joj je to sve u životu.

«Čika Fabio kaže da volite mlade radnice. Kako sam danas diskutovala, a, Benito?»

«Još, još», dahtao je Benito. Vrtelo mu se u glavi, mislio je da će povratiti.

Uspravila se.

«Uđi u mene», naredila je.



Radnici su oduševljeno klicali.

«Drugovi i drugarice, ta magla, a mi smo ta magla, ta magla neće biti magla patriotskog romantizma, niti magla popovskih prdeža i izdaje takozvanih demokrata, ni magla samoproklamovanih narodnjaka, što se naroda sete samo kad neko treba da počisti njihova govna, ali ni magla izdaje takozvanih građanskih socijalista što ljube popovska i rentijerska dupeta. A – ne, drugovi i drugarice. To će biti magla koja rastvara granice, ukida razlike, magla pobede, slobode za sve, magla radnička, borbena, pravedna i istorijska. Ta magla nije oznaka ni za iluziju ni za san, drugovi i drugarice, ta magla smo mi, mi koji još jedini postojimo u ovom trulom svetu, u ovoj truloj Evropi, u ovoj viziji papinskog usranog pakla i halucinaciji plemićkog i buržujskog nekog novog Rima, sa sve orlovima i suncima, orlovima koji valjda ničemu drugom ne služe nego da pozoblju sav radnički znoj i trud, Suncu koje valjda ničemu drugom ne služi nego da spali vaša pravedna lica i vredne ruke, da osuši vaše oči, oči što još jedine vide budućnost. Drugovi i drugarice, na izdaju građana, mi imamo samo jedan odgovor, a taj odgovor je naš, proleterski, samo naš, jedini mogući odgovor lažljivoj otadžbini i patriotskoj fikciji, kojima je odavno isteklo vreme. Mi, mi smo taj odgovor, drugovi i drugarice radnici, i ne verujte nikome ko tvrdi suprotno. Mi, pod suncem buduće Slobodne Bolonje, slobodne Italije, slobodne Evrope, slobodnog sveta, sveta u kom više neće biti ni Italije, ni Evrope, drugovi i drugarice, u kome neće biti ni papa ni krunisanih nakaza ni građanskih guzica, u kome će biti samo Bolonje, Vićence, Pariza, Londona, slobodnih gradova slobodnih ljudi, radnika, jednakih, predanih, spremnih na sve u ime tog i takvog sveta, te i takve slobode, naše, radničke, na našoj radničkoj zemlji i pod našim radničkim suncem, drugovi i drugarice! Živeo Karl Marks! Proleteri svih zemalja – ujedinite se!»

Masa se stopila u jedno. Lica više nisu gledala Benita. Gledala su – sunce budućnosti.



«Vama je potrebno samo jedno, Benito.»

Benito je odgovorio kako mu je potrebna samo ona.

«Znam to, Benito. Vama je potreban mir. Nađite mir. Tek tada ćete biti veliki.»

Odgovorio je da ne želi da bude veliki.

Sofija se osmehnula, blago, plavooko.

«Ne odlučujete vi o tome, Benito. Ni ja. Iako vam možda sada izgleda da sam svemoguća.»

Rekao je kako ne postoje nemoguće stvari. Kako želi da pravi istoriju, a ne da je trpi.

«Vi ste čovek duha, Benito. Kad tad, slovo partije odvešće vas u ćorsokak. I vi ćete se opredeliti za duh. Istovremeno, želećete da ostanete verni. Onda ćete sagoreti, u sudaru.»

Rekao je da se ne boji sudara, da se ne boji ničega.

«Ovde nije reč o strahu, Benito. Ali nećete moći sami. Samoća rađa sumnju. A vi niste stvoreni za sumnju. Prvi put kad posumnjate – umrećete. Zapamtite, Benito.»

Benito se nasmejao. Nikad neće biti sam, jer ima nju.

«Ja sam vazduh, Benito. Nemojte se hvatati za mene. Ja sam kneginja. Moje vreme je prošlo. To što ste sposobni da u meni vidite i nešto više, već govori o tome da vas nagriza sumnja. Izdaja, Benito. Čuvajte se.»

Pitao je šta mu preporučuje.

«Za početak – novu garderobu. Ne verujem u iznenadne unutrašnje promene. Krenite od garderobe, a posle – šta vam Bog da.»

Ne pominjite mi Boga, želi da zaurla, ali ćuti, iz pristojnosti. Buni se. Kaže da Bog nema šta da mu da, jer on u Boga ne veruje.

«Nikad se ne zna, Benito. Možda Bog veruje u vas.»

Da ne očekuje da spasem svet, nije izdržao a da ne primeti.

«Možda očekuje da najpre spasete Italiju. Ako spasete Italiju, ni svet neće daleko.»

Pa onda je taj njen Bog nekakav italijanski Bog, nekakav Bog – gondolijer ili bljuvač vatre sa Vezuva!

«Ne, Benito. Bog je iznad Italije i Bog je iznad sveta. Bog ne uništava. Bog voli. To je jedino što zna.»

Pao je na kolena.

«Volim vas», zavapio je.

«Vi ste dete, Benito. Veliko, ugojeno, nespretno dete. Samo to.»

«Volite li me, bar malo?»

Sofija se osmehuje. Miluje ga po kosi.

«Mali moj Benito», tepa mu, kao bebi.



«Čekam svoj kraj, potpuno sam. Osećam se kao glumac koji sedi među publikom, gleda svoju predstavu i čeka da se desi što mora da se desi. Ne plašim se smrti, ona je nagrada za nas koji smo mnogo patili.»

(April 1945., Benito Musolini)

Нема коментара:

Постави коментар