субота, 3. март 2012.

Priča: Sunčeva devojka


Vladimir Kolarić


SUNČEVA DEVOJKA






Bilo je to još dok su Zemljom hodali dinosaurusi, a ljudi bili ogromni i živeli vekovima. Onda kad su na polovima bile prašume i nikad nije padala kiša.

Bodan se zaljubio u Sunčevu devojku.

«Ne smeš», rekao sam mu.

Bodan je bio najlepši od svih nas i bio je gord. Imao je crne pletenice sve do članaka.

«Misliš li da ja to ne mogu?» pitao me je.

«Znaš šta govore naši stari.»

Bodan se nasmejao i krenuo prema potoku. Sadan mi je prišao.

«Misliš da će se usuditi?» pitao je.

«Znam da hoće.»

«Šta će biti s nama...»

Potrčao sam za Bodanom. Video je da ga pratim i doviknuo mi nešto, sigurno podrugljivo. Znao je da je brži od mene.

Sunčeva devojka je sedela kraj izvora, na svom srebrnom prestolu. Nije bilo teško shvatiti zašto se Bodan zaljubio baš u nju. Gde god bi zemlju dodirnula njena plava kosa, nicalo bi bilje, sve lepše od lepšeg.

Nisam smeo da priđem. Posmatrao sam iz prikrajka, sakriven iza drveta hrasta.

Bodan je pružio ruku prema njoj. Ona se prezrivo nasmejala.

Bodan je skočio na devojku, oborio je, legao na nju.

Poželeo sam da je tu još neko, makar i Sadan, a najbolje neko stariji.

Pred sumrak je Bodan ustao sa Sunčeve devojke i krenuo kući. Pritrčao sam mu. Pogledao me je. Pobegao sam. Ne znam zašto, to više nije bio Bodan.

Ujutro sam došao kod njega kući. Nije hteo da izađe. Ušao sam, na silu. Bodan je bio prekriven opekotinama. Drhtao je.

«Ubij me. Molim te», rekao je.

Odjurio sam do potoka. Sunčeva devojka je i dalje bila tamo, na prestolu. Kosa joj je bila crna. Primetila me je i osmehnula se. Pobegao sam.

Naleteo sam na Sadana.

«Šta će biti s nama?» zavapio je, kad me je video sluđenog.

Dinosaurusi su se dozivali, iz daljina.

«Nešto se događa», rekao je Sadan. Znao je jezik dinosaurusa.

«Šta je ovo?» pružio sam dlan. Nisam znao da se to zove kiša.

I tada, nebo je bljesnulo.

среда, 29. фебруар 2012.

Koncert Srđana Asanovića

Sinoć sam (28. 2. u Kući Đure Jakšića) prvi put uživo slušao pevanje Srđana Asanovića, i to je bio izuzetan događaj, nešto o čemu svakako mora biti reči u blogu sa ovim naslovom. Asanović je savršeno uspeo da izbegne sve zamke "etna", bilo kvazi-modernizaciju (koja vodi neprimerenom sinkretizmu), bilo "poziranju" drevnosti (što vodi kiču). Ovakav stepen čistote, gde se gube razlike između subjekta i objekta, onog koji peva, pesme i slušaoca, retko se viđa u umetnosti, mada uvek predstavlja njen (makar implicitan) cilj. Duhovno i duševno zdravlje (i telesno, svakako) potrebno za ovakvo stvaralaštvo je danas retko, i govori o velikoj smirenosti, askezi i ljubavi, i nikako nije stvar formule o zbiru rada i telenta, što je danas najčešće vrhunac u razumevanju motivacije umetničkog stvaranja. I ne inspiracija (šta god to značilo), nego posvećenost je ono što je u umetnosti važno, i zašto ne i "sveto" (bar u onom smislu koji ga je pominjao Vjač. Ivanov). Jer, ovde Srđanovo izvođenje nije bilo samo događaj, ono je bilo "mesto", prostor nečega "drugog", "drugačijeg" od onog iz čega smo došli, a da je to bilo postignuto bez bilo kakvih spoljnih, grubih efekata, koji bi navodno trebali da sugerišu "ritualnost" ili bilo šta slično. Asanović je prosto bio domaćin (ali i dom sam) koji je pevao i objašnjavao pesmu, ujedinjujući svoj dar i svoje takođe veliko znanje, a da bi na kraju, pozivom na zajedničku pesmu (sa publikom) na delu ostvario svoju koncepciju umetnosti, pokazavši, baš tako, na delu, u doživljaju i iskustvu, da umetnost i danas može posedovati potencijale zajedništva i isceljenja. Odsustvo poze, licemerja i niskosti, spoj opušteno-prisnog i uzvišenog činilo je ovaj poj retko otmenim iskustvom, koje nas je podjednako suočavalo sa sopstvenom bedom i niskošću, kao što nas je bez trunke gordosti pozivalo na rast, podsećalo na naš istinski ljudski lik.

уторак, 21. фебруар 2012.

Kemp u delu Gajta Gazdanova (pdf)

Moj tekst "Kemp u delu Gajta Gazdanova", objavljen u časopisu Treći program, 149, 2011, dostupan je u pdf na: http://www.radiobeograd.rs/download/Casopis/broj149.pdf

Vladimir Kolarić: Kemp u delu Gajta Gazdanova, Treći program (149), 173-189.

недеља, 12. фебруар 2012.

O Polu Valeriju i Oskaru Vajldu

U ponedeljak 13. 2. 2012. u 23.20. na Trećem programu Radio Beograda biće emitovan moj rad pod naslovom "Aristotelovsko zasnivanje kritike i pozorišne kritike u delima Pola Valerija i Oskara Vajlda". U ovom radu nastavljam svoja istraživanja iz oblasti modelizacije u umetnosti i poetika dekadencije - odbrana umetnosti, ukratko.

понедељак, 26. децембар 2011.

Priča: Trojanov grad

Vladimir Kolarić


TROJANOV GRAD





Sunce ponovo zasija nad vodama.

Noje spazi kopno i arka pristade. To je bio vrh neke planine sa ostacima kamene tvrđave.

«Ponesite samo najnužnije. Prvo da ispitamo teren», naredi Noje sinovima.

Pod tvrđavom nađoše pravi podzemni grad, sa mnogo očuvanih zaliha.

«Ovde nekog ima», primeti Ham, njušeći vazduh i osluškujući.

Pred njih izađe smrtno bled i potpuno slep čovek u ritama.

Sinovi ga zgrabiše i oboriše na zemlju.

«Ko si ti?» upita ga Noje.

«Ja sam car Trojan. Bojim se sunca i ne izlazim na svetlost. Dane provodim pod zemljom. Jednom me petlovi prevariše, i oslepeh. Znao sam da će se dogoditi nešto strašno.»

«Ima li još nekog ovde?» upita Noje cara.

«Sam sam i bespomoćan. Željan sam da čujem ljudski glas. Sigurno ste iz daleka?»

Noje ništa ne reče.

«Šta da radimo sa njim, oče?» upita ga Sim.

«On ne bi smeo da bude ovde», reče Noje i krenu da razgleda podzemni grad.

«Kako se zove ovo mesto?» upitaše sinovi cara.

«Cer», odgovori Trojan.

Sim, Ham i Jafet se pogledaše. Izbaciše Trojana na svetlost.

Kad se vratio iz obilaska, Noje nije ni pitao za cara.

«Imaćemo dovoljno zaliha, sve dok se voda ne povuče», reče, radostan.

Sinovi ga zagrliše.

недеља, 25. децембар 2011.

Tekst o drami "Smrt u Parizu"

O mojoj drami "Smrt u Parizu" izvedenoj na festivali Teatraljnij most u Moskvi, pojavio se prvi opširan i analitičan članak, autorke Jelene Penkine, rediteljke i estetičarke. Tekst ne samo da je više nego povoljan za dramu, nego je i retko dubok i analitičan, kakav se retko u današnje vreme nalazi. O drami se govori kao o genijalnoj i uzorom sa savremenu rusku dramaturgiju, koja je prema autorkinom mišljenju u krizi, ali ono što je glavno da autorka drami pristupa odgovorno i ozbiljno, pronalazeći različite značenjske slojeve u njoj, koji su i meni u mnogome promicali. Važno je takođe da autorka moju dramu ne vidi kao intelektualnu egzibiciju, estetički elitizam i slično, već kao dramu, ne o Parizu, nego o Srbiji, o njenim najdubljim kulturno-civilizacijskim problemima - ukratko, kao dramu o Kosovu. Ako bi savremeni ruski dramatičari pisali ovakve drame, smatra Penkina, ruska drama više ne bi bila u krizi. Lepo je kad neko u onome što radite pronađe univerzalan i suštinski značaj. Još više kada vaš rad proceni kao isceljujući za kulturu kojoj pripadate, pa i za univerzalne kodove kulture. Šta možemo više tražiti od umetnosti, nego da isceljuje.
Tekst Jelene Pankine se može pročitati na:
http://vozduhlada.ru/statii/festival.html



уторак, 20. децембар 2011.

Kemp u delu Gajta Gazdanova

U novom broju časopisa Treći program objavljen je moj rad o velikom ruskom emigrantskom piscu Gajtu Gazdanovu, pod nazivom "Kemp u delu Gajta Gazdanova". Radi se o obogaćenoj verziji rada koji je pod naslovom "Kemp u djelu Gajta Gazdanova" objavljen u zagrebačkoj Književnoj smotri, br. 149(3), 2008.
Ovaj broj Trećeg programa donosi i temat o savremenoj češkoj filosofiji, temat o Karlu Šmitu i tekstove D. Prola (o Blanšou!), A. Dobrijevića i M. Lošonca

Vladimir Kolarić: Kemp u delu Gajta Gazdanova, Treća program, broj 149, zima 2011, str. 173-189.