четвртак, 22. септембар 2011.

Snobizam, dendizam, kemp

Časopis Treći program sa mojim tekstom "Snobizam, dendizam, kemp", dostupan u celini u pdf.

Vladimir Kolarić: Snobizam, dendizam, kemp, u Treći program, br. 147, 2010, str. 245-257.

http://www.radiobeograd.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=46134&Itemid=99999999

понедељак, 19. септембар 2011.

Priča: Smrt Miladina Sjekloće


Vladimir Kolarić

SMRT MILADINA SJEKLOĆE





Poreklo Miladina Sjekloće po majci bilo je poljsko.

Miladin Sjekloća je nosio somotsku jaknu sa visokom kragnom.

Krio se. Svi su se zaverili protiv njega.

Žigalo ga je u grudima, i otišao je u bolnicu. Čim je ušao čuo je razgovor sestre i doktora, neuspešno sakrivenih iza poluotvorenih vrata.

«Nema mu spasa.», rekao je doktor.

Znao je da govore o njemu.

Kad su ga prozvali, ušao je podignute glave.

«Izvolite. Gde vas boli?» mirno je pitao lekar, starac.

«Znate vi dobro.»

«Kako mogu da znam? Prvi put vas vidim.»

Miladin Sjekloća je podsmešljivo ćutao.

«Vi ste Miladin Sjekloća?»

Doktor je gotovo sricao.

«Eto, vidite da znate.»

«Piše u knjižici. Miladin Sjekloća. Odakle ste vi poreklom? Ja sam Sikirica.»

Miladin Sjekloća je izašao. Napustio je bolnicu. Napolju je bio sunčan dan.

Na zidu pored tramvajske stanice visile su umrlice. Na jednoj je stajala petokraka, seda glava i ime: Miladin M. Sikirica.

Iscepao je plakat.

«Šta to radite, gospodine?»

Čovek u mantilu i sa šeširom na glavi, gledao ga je pravo u oči.

Miladin Sjekloća je uleteo u tramvaj.

Ako mogu ovako brzo da trčim, onda je sve u redu, mislio je. Ne, žiga. Žiga.

Tinejdžerka sa alkicom u nosu ustupila mu je mesto.

Kako me samo gleda. Svi su protiv mene, mrmljao je Miladin Sjekloća.

Nije želeo da uznemirava ženu. Prvo je ispričao par viceva. Već dugo nije pričao viceve. Onda ju je zamolio da sednu.

«Požuri, zagoreće mi sarma.»

Žena je ipak sela, brišući krpom ruke.

«Ne brini, Milka. Sve sam već smislio. Još danas ću napisati testament. Stan će ostati tebi. Ništa ne brini.»

Milka je ćutala.

«Znaš da lekari ništa ne znaju. Ali ja znam njih.»

«Bio si kod lekara?»

Milka ga je gledala pravo u oči. Spustio je pogled.

«Milka, nadam se da sam ti bio dobar muž.»

Milka je ustala.

«Sarma će biti gotova do dva. Možeš li da čekaš?»

Miladin Sjekloća je razmislio.

«Bolje mi naseci malo parizera. I hleba. Može i onog sira, samo malo. Znaš da jedem ko vrabac. Čisto da prebrodim do ručka.»

Jutros je pojeo samo tri pržena jaja i tek malo salame sa senfom. Ono malo džema i pavlaku ne računa.

Prvi je digao slušalicu.

«Majka ti je sigurno rekla.»

«Šta?», pitao je sin, užurban, kao i uvek.

«Za mene. Ništa.»

«Bolestan si?»

«Malo.»

«Drži se, stari. Nego, daj mi kevu.»

Milka je preuzela slušalicu. I dalje je smrdela na sarmu.

Miladin Sjekloća je legao na krevet, obučen. Nije imao običaj da to radi.

«Hoćeš kafu?», pitala je Milka, posle telefonskog.

«Daj.»

Nije mu se pila, ali nije hteo da razočara Milku. Uvek mu je bila dobra žena.

«Prošetaću», rekao je, predveče.

Milka je gledala seriju.

Miladin Sjekloća je šetao. Hteo je da pomazi psa lutalicu. Pas je zarežao.

Svi su protiv mene, govorio je, nečujno, Miladin Sjekloća.

U kafani nema nikog poznatog. U trafici već odavno ne radi Slavka, sa kojom je voleo da porazgovara.

Pijaca je još bila otvorena. Bilo bi lepo kupiti lubenicu, sesti na stepenište i tu je pojesti.

Niko nije prodavao lubenice.

Prošlo je vreme lubenica.

Miladin Sjekloća je krenuo kući.

Lopta mu je proletela tik ispred nosa. Dečak se nije čak ni osvrnuo. Uzeo je loptu i krenuo nazad ka igralištu. Na igralištu je bilo još tri dečaka.

Miladin Sjekloća je zgrabio malog. Bacio ga na beton. Lopta se otkotrljala.

«Ko si ti? Ko si ti?», urlao je na dečaka.

Dečak je otrčao. Igralište je ostalo pusto. Miladin Sjekloća je prošao kroz vratnice rukometnog gola i stao na centar. Udisao je punim plućima. Mesec, kao da se stvarao iz vazduha.

«Ne boli», rekao je, glasno, «Više me ne boli.»

Kamenica je doletela posle neka dva minuta. Pogodila je Miladina Sjekloću pravo u glavu, razbila mu naočare. Miladin Sjekloća je pao.

Ležao je u bolnici. Sin ga je poljubio u glavu i izašao. Niko od unuka nije se ni pojavio. Milka mu je donela kuvanu piletinu, iako zna da on voli pohovanu.

Svi su protiv mene, zaključio je Miladin Sjekloća.


(Iz zbirke "Lutalice", SKC Kragujevac, 2006)

петак, 1. јул 2011.

Priča: Pank rok, ti si moj veliki plačljivko

Moja priča objavljena u zbirci "Lutalice" (SKC Kragujevac, 2006).


Vladimir Kolarić


PANK ROK, TI SI MOJ VELIKI PLAČLJIVKO





Spuštali smo se ka selu. Nebo je bilo prozračno, zvalo nas je. Petar je za pojasom imao vokmen, na ušima slušalice. Pored vokmena bombe.

«Nisam ti primetio kako je sve ozelenelo, dok nisam došao među kuće.»

Petar je govorio glasnije nego što je trebalo, zbog muzike. Slušao je Toj Dols.

Kuće su bile bele, kao od šećera, selo ušoreno, što je retko u ovim planinama. Kao da je doneto od nekud, celo, i spušteno u ovaj vazduh od kog trnu zubi, među izvore vode tako bistre i jake, da od nje opada kosa.

Ništa se nije pomeralo. Ni lišće kao da nije šuštalo, da se bar neko nakašljao.

«Gaje li ovde kokoške, uopšte? Gde su im kerovi? Znaju valjda šta su psi, ili ih brkaju sa vucima?»

Govorio sam i dalje. Uplašen tišinom.

Na sred sela, među kućama, sedela je ludakinja. Na zemlji, otekle guše, u seljačkoj pregači, pravila je venac od maslačaka. Nije se obazirala na nas dvojicu.

Zgledali smo se.

«Šta je ovo koju pičku materinu?»

Petar je ušetao u jedno dvorište. Zalupao je na vrata.

«Ako ne otvorite, svršiću vam u uši, degenerici!»

Otvorio je starac, obučen kao za sahranu.

«Šta je ovo, jebo te?»

Starac je slegnuo ramenima.

«Mi smo stari, ne znamo.»

«Ko je ona sa gušom?»

«A, ona? Luda.»

«Šta će tamo?»

Starac je ponovo slegnuo.

«Tamo je.»

«A što je niste uveli u kuću, ko što je red? Što je neko nije uveo? Svi ste se zavukli ko pacovi, a nju pustili na vazduh, je li?»

«Poješće nam krompir. I humanitarnu pomoć.»

«Šta će vama humanitarna pomoć? Vi ste, bre, seljaci! Gde vam je živina? Sadite.»

«Sve hoće na seljaka.»

«I šta, ako mi nju sad silujemo?»

«Ne bojimo se mi. Neće nju niko onakvu.»

«A šta ako ja volim gušave? Zamerio bi mi?»

«Ne znamo. Mi smo stari ljudi.»

Petar se okrenuo i izašao iz dvorišta. Pružio je ruku ludakinji. Ludakinja je prihvatila, i naklonila se kao dama.

«Slušaj», rekao je starcu, «Ako je izbaciš, drži se.»

Starac je ćutke klimnuo glavom. Uveo je ludakinju u kuću. Pre nego što je zatvorio vrata, videli smo kako ga ludakinja kiti, vencem od cveća.

Nastavili smo. Kuće su bile iste. Na kraju sela, Petar je zalupao na još jedna vrata. Otvorio je čovek u uniformi železničara.

«Šta ćeš ti ovde?»

Čovek je ćutao.

«Lepo te pitam. Ne vidim prugu.»

Čovek je zinuo. Nije imao jezik.

«Imate li crkvu ovde?»

Čovek je odmahnuo glavom.

«Spaljena ili je nemate?»

Čovek je slegnuo ramenima.

«Džamiju?»

Ponovo – ne.

«Školu?»

Ne.

«Pa šta imate?»

Sleganje.

«Jebite se.»

Tišina.

Nastavili smo.

«Šta da im radimo?»

«Biće kako odluče oni koji dolaze iza nas.»

«Zar nije uvek tako?»

«Valjda.»

Uspinjali smo se. Šume su čekale.

Petar je ubacio novu kasetu. Lupnuo je prstima po vokmenu. Odsvirao akord.

«Ramonsi», rekao je.

уторак, 28. јун 2011.

Treći program br. 147, 2010

U časopisu Treći program, broj 147, leto 2010. objavljen je moj rad pod naslovom "Snobizam, dendizam, kemp".

Vladimir Kolarić: "Snobizam, dendizam, kemp", Treći program br. 147, leto 2010, str. 245-257.

Апстракт: У светлу учења о „крају историје“ (А. Кожев), појма природе, аристотеловског схватања о уметности и односу фисис и техне, разматра се порекло, развој и значај појмова снобизма, дендизма и кемпа. Тумачи се припадност кемпа „антиметафизичкој“ традицији и предлаже примена појма кемп на сам принцип несводивости, као принцип слободе.


Кључне речи: Кемп, дендизам, снобизам, крај историје, природа, метафизика, слобода, декаденција, боемија, queer, поп арт.

Ovaj zanimljiv broj donosi i temat o ruskoj teorijskoj sceni, koji je priredio Petar Bojanić, zatim temat "Imperijalne teme", uglavnom o jevrejskom pitanju u Rusiji, i studije i oglede R. Kerovića, A. Lošonca i V. Rakića ("Etički i politički aspekti kognitivnog poboljšanja čoveka").

Treći program Radio Beograda nastavlja da uvećava naše znanje i vežba naš um.

недеља, 12. јун 2011.

Priča: Anđeli

Još jedna ratna priča iz moje zbirke Lutalice (SKC Kragujevac, 2006).


Vladimir Kolarić


ANĐELI





Želeo je da živi u neprekidnoj ekstazi.

Rat je bio deo toga. Bežao je od žena.

Pričao je o jednoj obrijane glave, tetoviranoj, prstiju žutih od lošeg duvana, u koju je svršio kad mu je bilo petnaest. Bila je odbegla robijašica i jedino je ona mogla da ga zadovolji.

Verovao je u romantiku života u podrumu.

Otac mu je bio oficir. Obukao je uniformu da bi se osvetio ocu. Zbog nečega što ni sam nije mogao da razume.

Bio je pijanista, i imao je svoj Portret umetnika u mladosti. Želeo je da svira u zadimljenim podrumima. Ali Beograd nije Njujork, a on je svirao više radi poze nego iz potrebe. Priznavao je da traži smrad amonijaka, srču i pljuvačku na obrazima. Zašto je tako – nije znao.

Sanjao je o Nju Orleansu, o metežu grada, o raznobojnim telima i mirisima, bio je među prvima koji su umeli da spremaju kinesku hranu.

Nosio je stetson sve dok mu ga nisu ukrali neki transvestiti i spalili ga zajedno sa lišćem, u parku.

Ovde je zbog tog stetsona, tako je rekao ostalim momcima kad je došao ovde, u planinu. Nisu ga razumeli.

Stalno ga je pratio miris duvana. Noću su morali silom da mu oduzimaju cigarete, da ih ne oda. Umeo je da se zaboravi, nije to radio namerno.

Jedini nije hteo da se povuče pred tenkom koji ulazi u selo. Sakrio se u ružičnjak, bacio bombu gde treba. Dim cigarete, nije ga odao. Stopio se sa dimom spaljenih kuća.

Dok je prao lice, crno od eksplozija, spazio je zarobljenika kako sedi pod orahom. Zarobljenik je bio plav, prozračan, punih usana, vitak kao mladica, sa pogledom mlade životinje, neuprljane sparivanjem i smrću.

U jednoj kući našao je jabuku, na kredencu. Oprao je jabuku, zajedno sa licem. Hteo je da zagrize. Predomislio se.

Kad ju je pružio zarobljeniku, jabuka je bila još mokra, kao uplakana.

Zarobljenik je uzeo jabuku, kao da je to najprirodnija stvar na svetu. Zagrizao.

On se okrenuo i otišao. Dlan mu je još uvek bio mokar, i lice, od vode, od jabuke. Vetar ga je hladio, krv pevala.

Kad ga je pogodila mina, odneli smo ga u podrum. Podrum je mirisao na vlagu i plesan, bio je ispunjen praznim flašama i teglama, drvenim gajbama, perjem za jastuke, ramovima slika.

Mnogo je krvario. Nije se predugo mučio.

Otišao je oko podne. Perje je sletalo na njegove rane, kao na cvetove, bojilo se iz belog u crveno, poput egzotičnih ptica.

Napolju, gore, tutnjalo je sve jače. Jedina tišina, bila je ona u njemu.

Imao je ime koje nose anđeli.

понедељак, 30. мај 2011.

Priča: Čiste ruke

Jedna od mojih ratnih priča, objavljena u zbirci Lutalice (SKC Kragujevac, 2006).

Vladimir Kolarić

ČISTE RUKE




Rat je kad shvatiš da je čovek meso. Tako sam to video. Govore da sam malouman, ali i ja vidim. Zaiskri ponešto...
Ujutru, rosa sija kao rasuto staklo. Oči devojaka liče na mleko. Ruke ratnika su kao zalasci sunca. To je ono što vidim.
Krpim gume, nosim, služim, sve što treba. Ali pametan sam ja. Moje ruke su čiste. Pogled mi se ne menja.
Gledam ih. Propadaju, a ne vide. Gase se, a misle da plamte.
Blato je, a meni je to raj. Kad me ne gledaju, smejem se. Kažu da sam malouman. Meni su ruke čiste.
Jedno je došao stariji vodnik. Hramao je.
«Problemi sa venama», rekao je i ponudio me cigaretom. Sedeli smo na gumama.
«Pričaj mi nešto.»
Slegnuo sam ramenima.
«Šta da vam pričam?»
«Nešto. Normalno.»
Pričao sam kako sam vozio kombi. Kako se pokvario, a okolo samo kukuruzi. I, ko mi je popravio kombi? Baba.
«Moj pokojni je bio mehaničar. Ja sedela i gledala, pa naučila. Od nečeg mora da se živi.»
Vodnik je gledao u daljinu. Žar cigarete mu je već dosezao do prstiju.
«Ajde sa nama», rekao mi je. «Da znaš kako je tamo. Nema boljeg mesta na svetu.»
Govorio je o rovovima, o Majevici.
«Bio sam jednom. Vodili su me, kad sam bio mali. Zamalo nisam stao na zmiju.»
Pogledao me je. Osmehnuo se.
«Nisi ti toliko lud.»
Ćutao sam. Šta ja znam o tome?
Vodnik je poginuo. Više neće imati problema sa venama.
Nikad nisam video zmiju. Lagao sam ga. Ne znam zašto. Ponekad, tako, ne znam zašto kažem sad ovo, a sad ono. Da li je i kod drugih isto?
A meni, meni su ruke čiste.
Blato liči na rasute utrobe insekata. Kad umire, sunce je kao sveže krvavo meso.
Nešto se bliži. Dolazi. Nisam baš toliko lud. Samo su mi ruke čiste. Vidim. To je sve.

понедељак, 23. мај 2011.

Zbornik Matice srpske za slavistiku broj 78

U Zborniku Matice srpske za slavistiku broj 78, 2010, objavljen je moj rad "Modelizacija sveta u Aristotelovoj poetici i u strukturalnoj semiotici Jurija Lotmana". Tema modelizacije u umetnosti i poetika dekadencije, karakteristična za jedan pravac mojih istraživanja, usaglašavaju se u ideji odbrane umetnosti, po kojoj je naslovljen ovaj nastrani blog.

Vladimir Kolarić: "Modelizacija sveta u Aristotelovoj poetici i u strukturalnoj semiotici Jurija Lotmana", Zbornik Matice srpske za slavistiku, broj 78, 2010, str. 101-118.

Celovit tekst, kao i ceo broj 78 u pdf formatu, nalazi se na:
http://www.maticasrpska.org.rs/casopisi/slavistiku_78.pdf