JIDI MAJIA: U IME ZEMLJE I ŽIVOTA

Vladimir Kolarić

 

BOŽANSTVA „VELIČANSTVENA ALI SVETLOSNA“

 

Posle zbirke pesama  „Riječi vatre“ Književni klub Brčko je u prevodu (sa engleskog) Žarka Milenića objavio još jednu knjigu kineskog pesnika, pripadnika manjinskog naroda Yi, Judia Majia-e, čime se, uz izdanja Čapekovih drama, romana Jurija Nečiporenka o Lomonosovu, poezije Muniama Alfakera, romana još jednog izuzetnog kineskog autora Chen Cuna, dnevnika Sofije Tolstoj ili brčanskog autora Šefka Kalopera, preporučuje kao jedan od zanimljivijih regionalnih izdavača.

Zbirka govora i predavanja ovog svetski priznatog pesnika, pod naslovom „U ime zemlje i života“ (2015), predstavlja izuzetno suptilno i duboko istraživanje umetnosti, kulture i civilizacije iz ugla pesnika posvećenog očuvanju svoje lokalne kulture, ali istovremeno i erudite sa izuzetnim uvidom u svetsku književnost, sposobnom da svedoči o ključnim problemima svog (i našeg) vremena.

U vremenu sveopšte obuzetosti BDP-om, Majia se obraća pre onima koji „žude za duhovnim životom“, a kako se takva žudnja, za njega u vidu „unutarnje čežnje za izvornim stapanjem sa Majkom Prirodom“, lako završava u „stanju nijemosti“, za Majia-u je poezija upravo „sredstvo za liječenja“ takve „nijemosti“.

Poezija izvire iz arhajskih slojeva kultura čijim jezikom je uobličena, i ona doprinosi za opstanak čovečanstva neophodnoj raznolikosti i raznoglasnosti kultura, ali je sposobna da projavi i istinsku univerzalnost, ono što nam uopšte omogućava da o sebi govorimo kao čoveku a o ljudskoj vrsti kao čovečanstvu, a koje se, kako se čini, za ovog autora krije pre svega u slobodi. U tom smislu, poezija, i književnost uopšte, velikim delom i omogućava da se o čovečanstvu može govoriti u pojmovima celine i jedinstva, ali celine i jedinstva koje nipošto ne ugrožavaju raznolikost i raznoglasnost kako pojedinica-ličnosti, tako ni posebnih naroda i kultura. Majia je stoga jedan od retkih koji se danas usuđuju da iole uverljivo govore o postojanju ili makar mogućnosti „svetske književnosti“ i „svetske kulture“.

Pesnik nikako ne sme biti ravnodušan prema drugim ljudima, društvu kom pripada i kulturi, što je ujedno i preduslov dosezanja „univerzalnih kulturnih vrijednosti“ u njegovom delu. Poezija je stoga „nepromjenljivo moje duboko zaklinjanje ljubavi sa svijetom u kojam živim kao i moja moćna molba za bolji svemir“. Sve to takođe govori da se ovaj hrabri i mudri pesnik, sasvim u duhu ruske literature koja je na njega toliko uticala, ne odriče danas prokažene predstave pesnika kao proroka.

A „proricanje“ je deo (i udeo) upravo ove naznačene pesničke/pesnikove odgovornosti prema svetu i za svet, prema ljudima i za ljude, prema društvu, kulturi, jeziku, ali i univerzalnoj ljudskoj zajednici kojoj pripada, a ta odgovornost je za Jidia Majia-u u osnovi utopijska, ne u smislu odgovornosti kao (puste) utopije, koja bi se time manifestovala kao iluzija, nego odgovornosti utopijski usmerenoj, ka slamanju granica i neverica, kao veri u mogućnost samoprevazilaženja, kako za čoveka, tako i za ljudsko društvo, zajednicu i za svet.

A povodom ovog „vrlog novog sveta“ u kom živimo, a koji, ponekad i sam sebe, već sasvim institucionalizovano, predstavlja u formama distopije, za Majia-u „pjesnik ne bi trebalo okretati svoj pogled od ružnog lica ovog ’izazovnog novog sveta’. On bi se trebao uzdići i ispuniti očekivanja javnosti, da njegova uzorna uloga bude i pisak građanskog društva i svijest ljudi. Naravno, puno poštovanje individualnosti i autonomije izražavanja mora biti dopušteno od strane pjesnika, budući da pjesnici rade najbolje kada su ozareni vlastitim svjetlima i vlastitom sviješću. Sve govori da je u ovom svijetu, potopljenom komercijalizacijom, po svojoj prirodi poezija lijek protiv pohlepe i utočište za ljudsku duhovnost; pjesnici imaju viziju, oni su najvjerniji sinovi ljudske civilizacije, oni koji podižu i obnavljaju duh duboko dezorijentisanog zajedništva. Zaista, suprotstavljanje društvenom i duhovnom padu jezikom poezije je još uvijek glavni razlog postojanja savremenog pjesnika. Vjerujem da će svi pjesnici, koji žive u različitim dijelovima svijeta, uz svoje vizije, pjesme i težnje i dalje uticati na unapređivanje svjetskog mira i razumijevanja između različitih kultura, koje nazivamo naš savremeni status quo“.

Dakle, pesnik je onaj koji nešto „dopušta“ i to upravo kao nekakav i nečiji „sin“, a to dopuštanje vodi „viziji“, koja je istovremeno „suprotstravljanje“ i „unapređivanje“, dakle konkretna i usmerena delatnost, etos, a čiji je cilj „mir“ i „razumevanje“, kao kriterijum(i) željenih (transformisanih) ljudskih odnosa.

I još: „U doba koje sebe naziva digitalizovanim, poezija oblikuje i stvara svoje vlastite mitove i utopije, ona govori intimno ono što se tiče ljudi najviše – o aktivnosti ljubavi, pravde i duše. Mit o poeziji i utopiji poezije će donijeti kraj materijalne proizvodnje, zajedno sa krajnjom emancipacijom čoveka. Materijalna akumulacija neće da slijedi smanjenje prirodnih resursa i slabljenje ljudske duhovnosti. Poezija je tu da ostane u teškim vremenima komercijalizma. Ona će sjati vječnim sjajem. Tako dugo dok poezija ostane, pjesnici će zauzdavati riječi koje označavaju stvari i mišljenje, koje su goropadne i ushićujuće, koje nadahnjuju ljude da streme za obećavajućom budućnošću koja je život, priroda, jednakost, ljudska prava, i vjera koja je cijenjena iznad bilo čega drugog“.

Tako retke reči danas, zar ne, ali ipak, nimalo slučajno, od pisca koji se nije odrekao „vizije božanstava ’veličanstvenih ali svjetlosnih’“ – koji dakle nije zatvorio oči, pred najvažnijim. Koga nisu savladali ni umor ni užas, ta dva neprijatelja nas ostalih, nas žalosne "tihe većine", izdajnički zamukle pred prizivanim i žuđenim pokoljima, i pred samim sobom, pred odgovornošću. Pred svetom koji nam se ne sviđa i u kome više ne nalazimo mesta za sebe, pa kog se zato odričemo, ne primećujući da se time zapravo odričemo i samih sebe, i života.