Vladimir Kolarić
DOVIĐENJA
U SLEDEĆEM RATU
Svetovi kreirani u
filmovima Denija Vilneva prizivaju osećaj vanzemaljskog, ne u smislu
čudesnosti, nego stranosti: oni modeluju stanje udaljenosti čoveka od sebe
samog i samim tim neljudskosti čovekovog sveta.
Međutim, ni njegovo
najnovije remek-delo, „Sicario“ (2015) nikako nije ono što se obično naziva „mračnim“
filmom, jer ne može biti „mračan“ film koji govori istinu. I ne može biti „mračan“
kultivisan film dovršene forme, koji „jasno zbori“. Svako drugačije shvatanje „mračnosti“
je poza i (lažna) metafizika, osim onog koji se tiče opštenja, govora dakle,
slova, odnosno odsustva ili zamućenosti istog.
Ovaj film o sukobima i
spregama američkih bezbednosnih agencija sa meksičkim i kolumbijskim narko
kartelima, a genijalno modelovan tako da podjednako govori i o aktuelnom Bliskom
istoku, u osnovi je vrhunska ekspertiza kraja pravne civilizacije, koja je najveća
rak rana našeg doba.
Institucionalizacija ličnih
sloboda, pravnog poretka i socijalno-ekonomske regulacije proglašena je nečim
beznadežno zastarelim i opasnim, što otvara prostor etabliranju moći i nasilja
kao jedine društveno-političke činjenice i regulatora. Inaugurisanje odsustva
vrednosti kao najveće vrednosti, odnosno sistema vrednosti zasnovanog na
označavanju „neprijatelja“ umesto na stvaralaštvu u cilju unapređenja ljudskog
života i zajednice, ukida politiku pa čak i ideologiju, otvarajući prostor
mamonističkom voluntarizmu.
Jer nije problem sve
dok je zlato samo zlato, pa čak i kad je zlato „mnogo zlata“, već kad zlato
postane bog. Nijedan zakon, ni jedno pravo, ni jedna institucija, ni jedan
poredak ne može da se održi pod udarom tolike količine zlata u toliko malo
ruku. A to zlato i te ruke imaju svoju religiju, religiju moći, čije je oružje
refeudalizacija. Za razliku od nekadašnjeg feudalnog sistema, koji je poziciju
vlastodršca-aristokrate bar donekle institucionalizovao i uključivao je u širi
poredak, pa samim tim i podrazumevao odgovornost nosilaca vlasti, nastajući feudalizam
lišen je čak i privida bilo kakve institucionalizacije i legitimizacije, i
stoga budi apokaliptičke strahove i priziva apokaliptičke vizije.
Rat je ovo, i samo rat,
kaže nam se sasvim trezveno, bez kvazi-okultističkog i kvazi-konspirološkog
mahnitanja u ovom Vilnevljevom filmu. Ali čuti istinu, to je tako ohrabrujuće.
I shvatiti, sasvim jasno, da i nad moćima ima moć. I da njihovo zlato širi smrad
govana, a njihovo zlatno tele smrad crkotine. I da dok ima nas i dok ima života
ima i nade. Da je glavno ne predati se strahu i, što je još važnije, beslovesnosti. Ne pristati, a
radovati se. Jer tako nije neprijatelj onaj koji će doći po svoje, već, kad
bude vreme, doći će samo onaj ko nam želi dobro, ko nas voli više od nas samih, ko i
jeste mi sami više nego što bi mi to ikada bili u stanju.
Odlična analiza... Pozdrav, A.
ОдговориИзбришиHvala!
Избриши