уторак, 28. јун 2011.

Treći program br. 147, 2010

U časopisu Treći program, broj 147, leto 2010. objavljen je moj rad pod naslovom "Snobizam, dendizam, kemp".

Vladimir Kolarić: "Snobizam, dendizam, kemp", Treći program br. 147, leto 2010, str. 245-257.

Апстракт: У светлу учења о „крају историје“ (А. Кожев), појма природе, аристотеловског схватања о уметности и односу фисис и техне, разматра се порекло, развој и значај појмова снобизма, дендизма и кемпа. Тумачи се припадност кемпа „антиметафизичкој“ традицији и предлаже примена појма кемп на сам принцип несводивости, као принцип слободе.


Кључне речи: Кемп, дендизам, снобизам, крај историје, природа, метафизика, слобода, декаденција, боемија, queer, поп арт.

Ovaj zanimljiv broj donosi i temat o ruskoj teorijskoj sceni, koji je priredio Petar Bojanić, zatim temat "Imperijalne teme", uglavnom o jevrejskom pitanju u Rusiji, i studije i oglede R. Kerovića, A. Lošonca i V. Rakića ("Etički i politički aspekti kognitivnog poboljšanja čoveka").

Treći program Radio Beograda nastavlja da uvećava naše znanje i vežba naš um.

недеља, 12. јун 2011.

Priča: Anđeli

Još jedna ratna priča iz moje zbirke Lutalice (SKC Kragujevac, 2006).


Vladimir Kolarić


ANĐELI





Želeo je da živi u neprekidnoj ekstazi.

Rat je bio deo toga. Bežao je od žena.

Pričao je o jednoj obrijane glave, tetoviranoj, prstiju žutih od lošeg duvana, u koju je svršio kad mu je bilo petnaest. Bila je odbegla robijašica i jedino je ona mogla da ga zadovolji.

Verovao je u romantiku života u podrumu.

Otac mu je bio oficir. Obukao je uniformu da bi se osvetio ocu. Zbog nečega što ni sam nije mogao da razume.

Bio je pijanista, i imao je svoj Portret umetnika u mladosti. Želeo je da svira u zadimljenim podrumima. Ali Beograd nije Njujork, a on je svirao više radi poze nego iz potrebe. Priznavao je da traži smrad amonijaka, srču i pljuvačku na obrazima. Zašto je tako – nije znao.

Sanjao je o Nju Orleansu, o metežu grada, o raznobojnim telima i mirisima, bio je među prvima koji su umeli da spremaju kinesku hranu.

Nosio je stetson sve dok mu ga nisu ukrali neki transvestiti i spalili ga zajedno sa lišćem, u parku.

Ovde je zbog tog stetsona, tako je rekao ostalim momcima kad je došao ovde, u planinu. Nisu ga razumeli.

Stalno ga je pratio miris duvana. Noću su morali silom da mu oduzimaju cigarete, da ih ne oda. Umeo je da se zaboravi, nije to radio namerno.

Jedini nije hteo da se povuče pred tenkom koji ulazi u selo. Sakrio se u ružičnjak, bacio bombu gde treba. Dim cigarete, nije ga odao. Stopio se sa dimom spaljenih kuća.

Dok je prao lice, crno od eksplozija, spazio je zarobljenika kako sedi pod orahom. Zarobljenik je bio plav, prozračan, punih usana, vitak kao mladica, sa pogledom mlade životinje, neuprljane sparivanjem i smrću.

U jednoj kući našao je jabuku, na kredencu. Oprao je jabuku, zajedno sa licem. Hteo je da zagrize. Predomislio se.

Kad ju je pružio zarobljeniku, jabuka je bila još mokra, kao uplakana.

Zarobljenik je uzeo jabuku, kao da je to najprirodnija stvar na svetu. Zagrizao.

On se okrenuo i otišao. Dlan mu je još uvek bio mokar, i lice, od vode, od jabuke. Vetar ga je hladio, krv pevala.

Kad ga je pogodila mina, odneli smo ga u podrum. Podrum je mirisao na vlagu i plesan, bio je ispunjen praznim flašama i teglama, drvenim gajbama, perjem za jastuke, ramovima slika.

Mnogo je krvario. Nije se predugo mučio.

Otišao je oko podne. Perje je sletalo na njegove rane, kao na cvetove, bojilo se iz belog u crveno, poput egzotičnih ptica.

Napolju, gore, tutnjalo je sve jače. Jedina tišina, bila je ona u njemu.

Imao je ime koje nose anđeli.