понедељак, 12. новембар 2018.

САН СМЕШНОГ ЧОВЕКА (Андреј Пиповић, 2018)


Владимир Коларић

На храбром путу

 


„Сан смешног човека“ је изузетно значајна параболичка приповетка Достојевског, која помаже осветљавању његових најважнијих дела попут „Записа из подземља“, „Идиота“ или „Карамазових“. Она представља концентрацију његових најважнијих религијских и-или парарелигијских идеја и чини разумљивим оптужбе из неких православних кругова на његов рачун за „ружичасто хришћанство“, односно хилијастичко уверење у могућност стварања раја на земљи, али представља и типолошки сажетак значајних одлика његове поетике, уз неизбежне мотиве неурастеничности-јуродивости или „дечије сузе“.

За постављање ове приповетке на сцену, у виду монодраме, потребно је много одважности, ако не већ глупости, јер је у питању пре идеоморфна него наративна или драмска структура, која добија целовитост тек у укрштању са другим делима великог писца или културног контекста који га је формирао. Тим више што се Андреј Пиповић, у својој интерпретацији, одличио за „огољену“ сценско-драматуршку интерпретацију која не укључује интепролације  из других текстова, суочавајући се са текстом „један на један“. Интерполације, односно укрштања са другим текстовима, као и више свести о артифицијелним и метатектовним (пародијским) особинама текста Достојевског можда не би сметале овом сценском тексту, али у овом извођењу, у галерији „Полет“ улогу интерполација и међутекстуалног дијалога замењује самосвесно третиран контекст рођендана Достојевског а још више Дана примирја у Првом светском рату (11. новембар), који жудњу за светом који није кланица чини по себи разумљивом.

Андреј Пиповић је млад глумац данас ретке говорне културе, коме остаје да још више ради на свом гласу, не толико у техничком смислу, колико у поверењу у његову способност да „носи“ извођење, односно буде основни енергетски проводник његове иначе упечатљиве игре. Ради се о образованом глумцу који разуме текст који интерпретира, а у извођење уноси и данас опет тако редак жар и уверење, са дирљивим спојем изразите култивисаности, самодисциплине и дечије наивности, на граници данас презреног патоса.

Ова представа, његова дипломска (под менторством Мирјане Карановић), може да буде не само појединачни сценски догађај свакако вредан гледања, него и медијум усавршавања овог глумца, одличан мотив за борбу са самим собом, самопревладавање, јачање поверења у своје знатне способности, одбацивање свих уза и самозапрека у правцу потпуног стваралачког самоослобађања, смелост френвенцијски и интензитетски равноправног општења са највећим духовима који су прошли кроз овај свет, независно од просторних и временских граница. Јер ко је на том храбром путу бољи сарадник у овоме од Достојевског и свог оног културног багажа који са собом носи, а који је овај глумац, као не тако много српских уметника, свакако у стању да разуме, осети и да га спроведе у дело.

 
 

четвртак, 1. новембар 2018.

Владимир Коларић: Драме на интернету

Три моје драме доступне на интернету, на најбољим сајтовима:

Смрт у Паризу

Антибарбарус: http://ratkoviceve.bijelopolje.co.me/index.php/arhiva/arhiva-antibarbarus/558-vladimir-kolaric-smrt-u-parizu



Хиполит

Хипербореја: https://hiperboreja.blogspot.com/2016/10/hipolit-drama-vladimir-kolaric.html

Екерман: http://eckermann.org.rs/article/hipolit/



Тадеуш Ружевич и Френсис Бејкон на зубарској столици

Екерман: http://eckermann.org.rs/article/tadeus-ruzevic-frensis-bejkon-na-zubarskoj-stolici/

среда, 19. септембар 2018.

МИЛАН Р. СИМИЋ: Дневник читаоца 2


Владимир Коларић

ЧИТАЊЕ УМЕТНОСТИ






Милан Р. Симић је писац који као да је осуђен да се до публике пробија кроз уске канале, не само својим обитавањем у „провинцији“ и личној неконвенционалности и неуклопивости у уобичајене системе контроле у нашој литерарној и културној сцени, него и по томе што је најприсутнији у „маргиналним“ жанровима, какви су афоризам и критика-есејистика. Али ти уски канали у његовом случају функционишу као процепи у (само)задатим и наизглед непробојним механизмима конформирања и контроле, који омогућавају да се његова изузетна стваралачка енергија пробије још већом јачином.
„Дневник читаоца 2“ (Агора, 2017) представља зборник приказа и есеја посвећених углавном савременој српској књижевности. Како сам наслов сугерише, ради се о текстовима редовног и посвећеног читаоца који књиге процењује из личне перспективе, а себе ставља управо у скромну позицију читаоца, који није ту да пресуђује него да дели и упућује, позива на читање и активан однос са прочитаним. Из такве позиције проистиче и Симићево декларативно опредељење да пише само „позитивне“ критике, односно само од оним књигама које га надахњују на одзив.
И он заиста пише надахнуто, лепо, енергично, истовремено скроман и потпуно раван или супериоран у односу на оне о којима пише, тако да вам просто ослади савремену српску књижевност. Али не само то, он у њој открива многе теже уочљиве стране, чак континуитете, који вас терају да јој се посветите много помније него што бисте то по навици чинили, посвећујући пажњу већином класицима и иностраним писцима.
Тако и његова наклоност такозваним постмодерним ауторима није само генерацијско питање нити априорно теоријско-идеолошко опредељење, него начин да говори о најскривенијем у уметности, позив на трагање за начинима достојног одговарања на изазове времена и литературом као простором духа.
Најбоље есејистичке књиге су оне које су и саме изванредна литература, које се читају као што се чита уметност. А ово је једна од њих.

среда, 22. август 2018.

Владимир Коларић: Приче о хајдуцима

Приче о хајдуцима из моје за сада необјављене збирке "Тајна пурпурних зора".


Владимир Коларић

Vladimir Kolarić



HAJDUK VELJKO SREĆE SMRT


I Hajduk Veljko srete smrt.
«Kleči preda mnom», naredi mu smrt.
«Znam te. Ti si đavo. Ukloni se, rogati», Hajduk Veljko zamahnu sabljom.
«Ja nisam đavo, ja sam smrt», odgovori mu smrt.
«I nudiš mi sva blaga sveta?» smejao joj se Hajduk Veljko u brk, držeći je sabljom na odstojanju.
«Ja ništa ne nudim. Ja samo vodim.»
Smrt je kružila oko Hajduk Veljka.
«A ako neću da pođem?»
«Nateraću te», mirno je odgovorila smrt.
Hajduk Veljko je izvadio amajliju koju je dobio od paše Aslagića, kad je paši oprostio život.
Smrt se samo osmehivala.
Hajduk Veljko izvadi vodu adžijazmu, koju pop Gruja donese iz Jerusalima.
Smrt se ne pomeri.
«E, pa Bože pomozi», reče Hajduk Veljko i zamahnu sabljom.
Smrt se dobro branila.
Na kraju je klečala pred Hajduk Veljkom.
«Bila si dostojan protivnik. Poštedeću te», reče joj.
«Ne možeš me poštedeti. Ne možeš me ni ubiti. Ja sam smrt.»
«Pobeđena si.»
Smrt tužno podiže glavu. Zagleda se Hajduku u oči.
«Otpratiću te.»
I Hajduk Veljko se, zajedno sa smrću, vinu u večnost.





ŽENIDBA STOJANA JANKOVIĆA

Gledala je njegovo telo u blatu, kako sija, među kostima.
«Oči su ti kao izvori», rekao joj je, još slabim glasom, «Reci mi svoje ime, devojko.»
Hajkuna mu ne odgovori, vrati se u belu kulu. Gledala je Mustaj-begove vojske kako pljačkaju po selima, opijaju se.
Spor crni dim dizao se ka nebu. A dole blato.
Hajkuna zaplaka, upita sluškinju za kaurina u tamnici.
«To je Stojan Janković, opasan hajduk, zubima kolje.»
Vrati se Hajkuna u tamnicu i on joj se osmehnu.
Ona mu reče ime.
«Sad, kad si mi dala ime, Hajkuna devojko, hoćeš li mi dati i svoju ljubav?»
Hajkuna se vrati u belu kulu. Preplaka noć. Ujutru joj rekoše da će danas Stojanu odrubiti glavu.
«To je milost», objasni joj sluškinja, «Samo junacima odrubljuju glave. Ostali idu na kolac.»
«Zar moj brat Mustaj-beg zna za milost?» reče Hajkuna i zaćuta.
Sluškinja je pogleda podozrivo i prenese njene reči Mustaj-begu.
«Žena govorila ili prdela, isto je», reče Mustaj i nastavi sa pripremama za pogubljenje.
Hajkuna je čula begove reči. Prećuta, a onda ode u tamnicu.
«Oslobodiću te», reče mu.
«Ako me voliš, već sam slobodan», reče Stojan Janković, sam među kostima.
«Ne mogu te osloboditi od okova, ali mogu od ovog mračnog sveta.»
«Zar to isto ne priprema i tvoj brat, Hajkuno devojko?» osmehnu joj se Stojan Janković iz mraka.
«Zar je isto koja te ruka ubija? Zar sam isto ja koja te volim, i moj brat Mustaj-beg, bludnik i ubica?»
I Stojan Janković pruži ruku.
Kad su došli da ga pogube, nađoše ga otrovanog.
Mustaj-beg uđe u sestrine odaje.
«Od sad mi ne smeš na oči», reče sestri.
Hajkuna se nasmeja. Hajkuna skoči, sa bele kule.



GLAVA MALAGINA

Vide Daničić ubi Mal-agu, ali ne stiže da mu skine glavu, Turci su nadirali.
Hajduci dočekaše Vida, nosaše ga na rukama.
Tada Mijat harambaša zatraži Malaginu glavu.
«Ubij se, Vide Daničiću, operi svoju sramotu. Kako da ti verujemo da si ubio Malagu, kad nam ni glavu nisi doneo?»
Vide pokaza Malagin pojas, optočen zlatom. Harambaša odmahnu rukom.
«Sve su to devojačke priče, Vide Daničiću. Kažem ti: ubij se, speri sramotu, ili nisi više hajduk.»
Hajduci se odmakoše od Vida. Vide uze pušku i kuburu. Siđe u Lijevno.
Turci su ga videli još iz daleka. Senka se crnela na prašini.
«Pogledaj, ima pojas Mal-agin!» viknu jedan i skoči.
Vide ga ubi iz kubure. Puškom obori stražara sa kule, na ostale jurnu sabljom i handžarom.
«Eno Vida u Lijevnu», preneše glasnici harambaši, «Bori se kao gladan vuk.»
«Kako izazva Turke?» pitao je harambaša, pred okupljenim hajducima.
«Prepoznaše pojas Malagin.»
«Valja pomoći Vidu», odluči Mijat harambaša, i hajduci krenuše na Lijevno.
Vide ih dočeka na nogama, u borbi, sav krvav.
«Glave su moje, harambašo. Dirni ma koju i tvojom ću se ukrasiti.»
«Bori se, Vide, ne pričaj. Ima još glava na ramenima», doviknuo mu je Mijat i stao seći Turke.
Uzeše hajduci Lijevno, Vide poskida glave Turcima. Potrpa ih u vreću, pa tek onda leže na nosila, da ga vrate u planinu, i vidaju.
Nosili su Vida, a za njim glave. Puna kola turskih glava.

Jedino Mijat, umesto glava, nosaše Hajkunu, sestru Malaginu.


SENJANIN TADIJA

«Sve je ništa», reče Hasan-aga Kuna i leže na divan. Prinese nargilu, zagrli milosnice.
Mujaga uđe i pokloni se.
«Šta je, rekao sam da mi ne izlaziš na oči», zareža Hasan-aga Kuna.
«Vojnicima je tesno u gradu, čestiti aga. U Senju se osilili, a mi se ovde razvlačimo kao žene, kažu», nastavi mirno Mujaga.
«A ti, Mujaga, šta ti kažeš? Ne boj se», reče aga, preko nargile.
«Dosadili su mi hrana i žene, čestiti ago. Rođen sam za sablju, a ne za ženske skute.»
«A, lepog dana. Vide li ti to, Mujaga?» Hasan-aga je gledao trešnje kako cvatu.
«Lepota ubija snagu, čestiti aga.»
«U redu. Idemo onda da lovimo te tvoje Senjane, Mujaga.»
Mujaga poskoči, Hasan-aga ga otpusti, poljubi milosnicu.
«A, možda ti se više i ne vratim, Husnija.»
Husnija ništa ne reče, povuče i ona malo mirisnog duvana, iz nargile.
Senjani krenuše u susret Turcima.
«Ljudi se boje. Hasan-aga Kuna je krvolok i ako izgubi, neće im poštedeti ni decu», govorio je Komnen Barjaktar Tadiji.
«Onda neka ne izgube», odbrusi Senjanin Tadija.
«Pričaju da su Turci dovukli pojačanje iz Bosne. Naši ne znaju na šta će naići.»
Senjanin Tadija odra ovna i odra jarca. Pusti ih kroz granje. Jarac je vikao na sav glas, ovan ćutao.
«Ko ne može kao ovan, nek se vrati ženi pod skute», reče hajducima Tadija.
Hajduci se vratiše ženama pod skute. Ostadoše samo Tadija, Komnen Barjaktar i Kotarac Jovan.
«Jači smo bez pleve», reče Tadija i njih trojica krenuše u šumu, da čekaju Kunu.
Sve je već bilo gotovo. Tadija se nadnese nad ranjenog Kunu.
«Šta uradismo, Senjanine?» krkljao je Hasan-aga, «Po ovako lepom danu.»
«Živi, Hasan-aga», reče Tadija i vrati sablju u korice.
«Nemoj. Kud ću bez mojih sokolova. Daj, uzmi mi glavu, ko junaku. Budi čovek, Senjanine.»
«Junak si, Kuno. Učiniću kako kažeš.»
Sečivo bljesnu na suncu.
«Sve je ništa», reče Hasan-aga Kuna. Glava polete.
Tadija podiže Komnen Barjaktara, stavi ga na konja. Podiže i Kotarac Jovana.
Uzjaha, natrag, u Senj.

SMRT ILIJE SMILJANIĆA

Umirao je Ilija Smiljanić, u visokoj travi. Sunce ga je obasjavalo, ptice su pevale.
Tad trava zašušta i pojavi se vila. Stade nad Iliju, osmehnu mu se.
Uzela je malo krvi sa njegovih rana, kapnula ih na zemlju. Iz zemlje izraste ruža.
«Vidiš», reče mu vila, tiho, kao da pevuši.
Ilija je uze za ruku.
«Hvala ti. Voleo bih da je smrt tako lepa», reče joj.
«Nema smrti za junake», prošapta vila, poljubi ga u šaku.
Ilija izdahnu, vila ubra ružu i produži, kroz travu, prema tek procvaloj šumi.
Iz daljine, i dalje su dopirali sve slabiji zvuci bitke.


SMRT STOJANA JANKOVIĆA

I ponovo umre Stojan Janković.
Krenu Stojan u Livno, da otme sestru Atlagića, da ubije krvnike Bajagić Aliju i Bojčić Delaliju.
Povede Tintor barjaktara i trideset momaka, boljeg od boljega.
«Nema lepše od sestre Atlagića. Kažu da zbog nje vredi umreti. Pa da proverimo, Tintor barjaktare, šta kažeš?» zvonko je govorio Stojan, jašući.
Pre polaska, vila posestrima reče Stojanu:
«Ako poljubiš sestru Atlagića, ubiću te.»
«Mene ne ubiše ni Turci ni vampiri, pa nećeš ni ti», odgovori joj Stojan i uzjaha.
Pred Livnom stadoše da se odmore. Iz cevi Stojanove puške izpuza zmija, uplete se konju u grivu.
Tintor poseče zmiju, krv zali ždrepca.
«Šta uradi, Tintore?»
«Ubih gada, Stojane, što žderpca htede da ti udavi. S kim bi onda oteo sestru Atlagića, je li, hajduče?»
Stojan Janković pade na kolena, stade ljubiti zmijsku krv. Hajduci su ga gledali u čudu.
«To nije zmija, Tintore. To je moja vila posestrima.»
Zamukoše. Sedoše na konje, krenuše na Livno.
«Da se vratimo, Stojane?» usudi se Tintor barjaktar.
«Junaci umiru kako oni hoće,  a ne kako im je suđeno.»
I upadoše hajduci u Livno. I pogibe Stojan Janković, pred očima sestre Atlagića.
Bajagić Alija stade i popiša se na telo. Bojčić Delalija mu odseče uši.
Sestra Atlagića se vrati u kulu. Jedan od njih dvojice, njen je budući muž.


POVRATAK STOJANA JANKOVIĆA

I uzjahaše Stojan Janković i Ilija Smiljanić, poleteše, za Stambol.
«Pljačkaćemo sultanove dvore», rekoše.
Izljubiše se sa ženama, Jelom i Jelicom, krenuše.
«Stojan i Ilija su napustili Kotare», javiše Sinan-paši, i Sinan-paša se zamisli.
Nikako mu nije uspevalo da ubije Stojana Jankovića i Iliju Smiljanića.
«Upašćemo u Kotare. Oteti im žene. Namamiti ih.»
Složiše se Turci. Upadoše u Kotare, odvedoše Jelu i Jelicu.
Hajduci su opljačkali Stambol, vratili se. Prošle su godine.
«Odvedoše Jelu i Jelicu», reče im Stojanova majka.
«Kuda?»
«U pašine dvore.»
Stojan i Ilija opasaše sablje i kubure. Krenuli su na pašine dvore.
«Čekaju nas, Stojane. Pobiće nas», reče Ilija Smiljanić, kad su već odmakli.
«Junaci ginu samo jednom. Ako se bojiš, a ti se vrati», odgovori Stojan Janković, gledajući u daljinu.
Ilija ostade. Upadoše u dvore. Turci ih pobiše.
Jela i Jelica, već su nosile Sinan-pašinu decu.


понедељак, 20. август 2018.

Владимир Коларић: Приче о Марку Краљевићу


Моје сасвим кратке приче о Марку Краљевићу из за сада необјављене збирке "Тајна пурпурних зора".


Владимир Коларић

Vladimir Kolarić

MARKO KRALJEVIĆ I VILA


Letele su bele strele, tražile su junaka. Jedna je tražila grlo, druga srce vojvode Miloša.
«Pesme nema bez grla, ali nema je ni bez srca», objašnjavala je Ravijojla vilama.
Kraljević Marko i vojvoda Miloš su jahali Miroč planinom.
«Izazovi Ravijojlu, pevaj joj», govorio je Marko vojvodi. «Kad sam je sreo, hvalila se kako peva bolje od Miloša. Kladio sam se sa njom, u bosiljak. Pevaj, Milošu!»
«Sa vilama neću da imam posla.»
Marko ga obori sa konja. Prisloni mu nož pod grlo.
«Hoćeš li pevati?»
«Ne bojim se smrti.»
«Ali se bojiš pesme! Ustaj, Milošu.»
Pružio mu je ruku, i vojvoda ustade. Stresao je prašinu.
Popeše se na konja. Miloš zapeva o carstvima, o svili i kadifi, o dvorovima i kulama, nebeskom sokolu. Marko zaplaka. I Šarac je hodao kao omamljen.
Strele pronađoše pevača.
«Vrati mi ga!» Marko Kraljević je zgrabio vilu.
«Voliš li me, Marko?»
«Odseći ću ti kose.»
Ravijojla pokuša da se otrgne. Marko je stiže.
«Vrati mi ga!» zagrme. Ptice zamuknuše.
«Donesi mi njegove bele kosti.»
Marko Kraljević se vrati na drum. Uze nož i uze mač. Odra vojvodu, sastruga mu meso, očisti krv. Donese vili njegove bele kosti.
«Razgrni lišće», reče mu Ravijojla, već umorna.
Marko posluša, i tamo, u sunčanom gaju, vide vojvodu Miloša, kao od majke rođenog.
Marko ga zagrli. Miloš je ćutao.
«Ko si ti?» upita Marka.
Marko se vrati Ravijojli.
«Šta si mu to uradila?»
«On sad mora da počne novi život.»
Marko obuče Miloša, posadi ga na konja, odvede ga.
«Pevaj, Milošu.»
«Šta da pevam, kad ne znam nijednu pesmu?»
«Pevaj, Milošu. Šta si video u smrti. O tome pevaj, Milošu.»
I Miloš je zapevao. Marko zaplaka, burno, poslednji put, sve do smrti.





MARKO KRALJEVIĆ HRANI ORLA

Marko Kraljević i Šarac posrtali su jedan pored drugog, u kamenjaru. Sunce je pržilo, ničega nije bilo osim kamenja i zmija.
Ovde su, jer ih je napojila Ravijojla, na raskršću, gde su je sreli.
«Daću vam vode i od nje ćete ožedneti», rekla je Ravijojla.
Marko se nasmejao.
«Žedan sam, a daj pride i Šarcu», uzviknuo je.
Tako su se našli u kamenjaru.
«Osvetiću ti se», pretio je Marko, već skoro bez glasa, Ravijojli. Šarac je već pao.
«Izaći ću ja odavde», Marko je sam nastavio dalje.
Na kamenju je ležao orao.
«Napoj me», rekao je orao Marku, «Odleteću i dovesti pomoć. Što da obojica ginemo?»
«Čime da te napojim, ptico?»
Ptica je malaksavala.
I Marko izvadi nož, zaseče svoju levu ruku, nahrani pticu.
Ptica odlete.
Vratio se do Šarca, zagrlio ga, pričao mu.
Ponovo su se našli na raskršću, sa Ravijojlom. Sve je bilo u žuboru, i u cveću.
«Ne ubijaj me», zavapila je vila.
«Zahvali orlu», reče Marko i produži.
Orao je leteo, po plavom nebu.



RAT SELA

Pop Luka je služio u oba zavađena sela, a crkva se nalazila tačno na pola puta između jednog i drugog. Sela su se odavno krvila, niko više ne pamti zbog čega. Pop Luka ih je smirivao koliko je mogao, ali uskoro i njega zamrzeše.
«Odredi se, pope. Ne možeš služiti i Bogu i Satanailu», govorili su seljaci.
Letina je propadala, stoka crkavala, kuće behu zapuštene, sve zbog rata između sela.
I pop Luka pozva Kraljevića Marka.
Marko dojaha na Šarcu, u punom oklopu. Ode kod starešina oba sela i reče da moraju da se izmire, ili će imati posla sa njim. Seljaci pristadoše, Marko se napi vina i ode da spava. Ali seljaci iz oba sela se dogovoriše i zajednički Kraljevića Marka zasuše kamenjem i strelama. Ranjen, Kraljević Marko se povuče u planine. Na planini ga izleči Ravijojla i on se vrati.
Za to vreme, seljaci su proslavljali pobedu. Na kraju su se ujedinili i spalili crkvu, a pop Luku kamenovali, sve do smrti.
Ali Marko uđe u selo. Spali ga, ne ostavi nikog živog, ni ženu ni dete. Krenu u drugo selo. Seljaci mu padoše pred noge. Molili su da im oprosti, da nisu krivi oni, nego oni drugi, što ih je već pobio.
«Svet je pun gada», reče Marko i pobi ih, ne ostavi nikog živog, ni kamen na kamenu.
Marko oplaka popa Luku i sahrani ga. Iz zgarišta crkve izvuče kameni krst i pobode ga u zemlju.

Marko, Ravijojla i Šarac krenuše, ni sami nisu znali kud.


MARKO KRALJEVIĆ I FILIP MADŽARIN

Marko se ogrnu vučijom kožom, krenu na sever.
Prešao je Savu, ušao u Srem.
«Turčine!» rugala su mu se deca. Šarac ih rastera.
Svatovi su ga gađali balegom. Marko ubi mladoženju i kuma, raspade se svadba.
Na Karlovcu trideset tri kule.
Doziva Marko pobratima, Filipa. Na kulu izađe Anđelija, žena Filipova.
«Mi smo Evropa, ne primamo Orijentalce», reče mu Anđelija i povuče se.
Marko uđe u krčmu, popi vina. Poznade ga vojvoda Vuk.
«Ode Filip u Budim. Boji se da ga ne obrukaš.»
Napiše se. Marko krenu dalje na sever, u Budim.
U Budimu trideset tri kule. Doziva Marko pobratima.
Na kulu izađe Eržebeta, ljuba Filipova.
«Ništa te ne razumem, Turčine. Govori normalno», povika Eržebeta, ispsova ga, povuče se.
Jurnu Marko na Budim. Osvoji ga. Odseče Eržebeti glavu. Upita glavu: «Gde je Filip?»
«Otišo dalje na sever, u Germane, da ga ne obrukaš», reče glava i zamuknu.
Krenu Marko dalje na sever, u Germane.


MARKO KRALJEVIĆ I MUSA ARBANASA

Sultan posla po Marka, Marko je došao.
«Treba ubiti Musu Arbanasu. Otima carsku zemlju, divlja. Hoće da bude veći od cara i carstava», govorio je sultan u Stambolu.
«Šta ja imam sa tim?» upitao je Marko, mirno pijući vino.
«Ja i ti smo neprijatelji, Marko. Ali ako ne bude carstva, neće biti ni mene ni tebe, Kraljeviću. Tvom narodu će uvek biti bolje pod carstvom, nego da padne u ruke bandita.»
Marko je razmislio.
«I, šta ja imam od toga?»
«Zar junak traži platu?» lukavo primeti sultan.
«Napoj mi Šarca, care. Pa idem da ubijem Musu Arbanasu.»
Marko Kraljević uđe u Musine zemlje. Izađoše pred njega, pobi ih. Jednog poštede, posla ga kod Muse.
«Reci mu da je ovde Marko. On zna šta to znači.»
Musa se pojavio, na ogromnom konju.
«Udružimo se, Marko. Ukinimo carstva.»
«Brani se, Musa», viknu Marko, poteže buzdovan.
Musa se branio. Borba je trajala do podne.
«Idi, Marko. Što da ginemo?»
«Bojiš se, Musa, je li?»
Musa navali. Kupali su se u znoju i u krvi.
Marko ubi Musu. Zaplaka.
«Oživi ga», naredi Ravijojli.
«Što je junak veći, teže ga je oživeti. Kad ovakav junak umre, pomaže samo Bog», reče vila.
Marko zarida, sahrani Musu.
«Gde je glava, Musina, Marko?» upitaše ga u Stambolu.
«U zemlji, gde i Musa. Nećete je dobiti, nesoju.»
Sultan posla čitavu vojsku da ubije Marka. Marko svima odseče glave, posla ih sultanu.
«Sve one ne vrede kao jedna Musina», poruči mu.


GRAD KOSTUR

Marko uđe u kafanu, napi se vina, rane zarastoše.
«Dosta mi je ovoga», požalio se Šarcu.
Upravo je za sultana pobio brdo Arapa.
Pri povratku, svratio je na Svetu Goru. Uđe u crkvu, prvi put u svom životu.
«Može li išta sprati svu ovu krv sa mene, oče?» upita igumana Gavrila.
«Junak je onaj koji se boji Boga. Ko se ne boji Boga, kukavica je», reče otac Gavrilo.
«Trista godina se potucam. Rane lečim vinom, strast tuđim ženama, bes ubijanjem. Ima li mi spasa, oče?»
Marko se pričesti, ode iz Hilandara.
Vrati se kući, ne zateče nikog živog.
«Sve ti pobi Mina od Kostura, Marko», rekoše mu seljaci.
Ode Marko pred grad Kostur.
«Previše je krvi. Previše krvi, Šarče moj junački», reče konju. Zaplaka.
«Ne mogu», promuca.
Grad Kostur se beleo na steni.
«Ničeg više nemam», reče.
Sunce je bilo u zenitu.
«Jebena pustinja.»
Već je prestao da jeca. Uspravio se.
«Mojom rukom, Bože. Na mene greh.»
Krenu. Spali grad Kostur.
Odseče glavu Mini od Kostura.
Rane zaleči vinom.


SMRT MARKA KRALJEVIĆA

Marko se pope na brdo.
«Sve je isto onako kako je govorila vila.»
U sredini kladenac, sa strane dva jablana.
Šarac tužno zarza.
«Ovo je kraj puta, Šarče.»
Nagnu se nad kladenac. Zagleda se u svoj lik.
«Nikad nisam bio ovako lep, druže», reče Šarcu.
Šarac je ćutao. Znao je.
Marko Kraljević uze mač, odrubi mu glavu. Izli konjsku krv u kladenac. Voda ostade bistra.
Zagleda se u jablanove, u vrhove. Nebom je kružio orao.
«Čeka me», reče.
Zaroni u kladenac.
Ravijojla ga je gledala, iz daljine, iz šuma.
Vila je zaplakala.
Car u Stambolu pocepa pismo.
«Nemoguće», reče.
Na severu, Sibinjanin Janko je znao da se i njemu bliži kraj.
Orlovi su jecali, stresali su svoj bol, kao perje, dole na svet.
U Hilandaru, iguman Gavrilo zapalio je sveću.
I Marko vide reke krvi. Marko vide svetlost.
Vide oči.
«Ko si ti?» upita.