субота, 20. децембар 2014.

Jurij Nečiporenko u prevodu Vladimira Kolarića


Roman Jurija Nečiporenka "Lomonosov, carski pomoćnik" upravo je objavio Književni klub Brčko, u mom prevodu. Radi se o prelepoj biografiji velikog ruskog naučnika, pesnika (i šta još sve ne) Mihaila Lononosova, namenjenoj deci i odraslima, saglasno Nečiporenkovom konceptu literature namenjene svim starijima od 10 godina. Ovo je ujedno i prva knjiga na srpskom jeziku o ovoj izuzetnoj ličnosti ruske kulture, bez koje se ista ne može ni razumeti kako valja.
Slično svom junaku, i Jurij Nečiporenko je jedna od značajnih i zanimljivih ličnosti (savremene) ruske kulture, doktor fizike, profesor univerziteta (i to baš moskovskog "Lomonosova"), performer, esejista i kritičar, pisac nekoliko sjajnih knjiga za decu i odrasle, od kojih je na srpski prevedena knjiga o Gogolju "Dečak sa vašara" (prevod Aleksandra Grubor), a na hrvatski "Očeve ratne priče" (prevod Žarko Milenić).
Ovde ću preneti poglavlje pod nazivom "Tikvan i Varjazi", kao ilustraciju, ali i zbog zanimljive teme, ponovo aktuelne, o poreklu naroda, ovaj put Rusa.


Tikvan i Varjazi

Vrhunac svog stvaralaštva Lomonosov je dosegao za vreme vladavine ćerke Petra Velikog, carice Jelizavete. Ona je stupila na presto u decembru 1741. godine, nedugo posle Lomonosovljevog povratka iz Nemačke. Lomonosov je postao dvorki pesnik Jelizavete Petrovne i njen ljubimac: za odu napisanu 1748. godine poklonila mu je dve hiljade rubalja - toliko novca da su bile potrebne dve zaprege da mu ga dopreme! On je ispunjavao najrazličitije caričine zapovesti: odjednom je otkrila kako još nije napisana istorija Rusije. A ko da napiše istoriju ruske države? Naravno, Lomonosov! A akademik hemičar je morao da ostavi svoje poslove i da počne da se bavi istorijom. Napisao je značajnu knjigu i postavio osnove ruske istorijske nauke.

Lomonosov je bio nalik na Ivanočku-budalicu iz narodnih priča ili Tikvana iz Puškinovih bajki, koji ispunjava svaki zadatak koji mu povere. Pojavilo se iskušenje eksploatisanja Lomonosova, da se vidi za šta je on sve sposoban. Piše otmene pesme, odlične pripovesti, izrađuje izvanredne mozaike, drži zanimljiva predavanja! Šta god dotakne pretvori se u zlato, što bi se reklo u narodu... Ali Lomonosov je za razliku od Tikvana imao svoja naučna interesovanja. Carske naredbe su mu padale teško, jer su ga sprečavale da se bavi naukom. U pismu Ivanu Šuvalovu on brani svoje bavljenje fizikom i hemijom: tobože, svakom čoveku je potreban predah, a dok drugi predah traže u bilijarnici, on se, eto, umesto bilijara opredelio za oglede u "fizičkom pozorištu". Inače, bilijar ovde nije pomenut slučajno: i njega je Lomonosov igrao bolje od svih!

Lomonosov je pažljivo pratio radove nemačkih akademika koji su pisali o istoriji Rusije. I zaista: sa njima je trebalo biti oprezan! Bilo je Nemaca koji su nameravali da ponize Ruse, povrede njihovo nacionalno dostojanstvo... Tobože, ti Rusi su sve divljak do divljaka, tek izašli iz šume i igraju kako sviraju civilizovaniji narodi. To Lomonosov nije mogao da istrpi: da nam se izruguju za naše pare! Zatim se sporio i sa akademikom Milerom, koji je podržavao takozvano "normansku" teoriju o tome da Rusi nisu mogli da ustanove poredak na sopstvenoj zemlji, zbog čega su pozvali strance da njima vladaju, Varjage. Tu teoriju nije izmislio Miler, već mladi naučnik Gotlib Bajer, ali on je rano umro, pa je sa Lomonosovom morao da se nosi Miler.

Kako je Miler mnogo pisao na ovu temu, Lomonosov je tražio da on iz svojih radova izbaci sve ono što bi moglo da bude uvredljivo za Ruse. Ali, Miler se usprotivio: drag mu je Lomonosov, ali mu je istina draža! Tada je Lomonosov pronašao naučne argumente, na osnovu kojih se Miler složio da Varjage ne treba smatrati Nemcima ili Šveđanima, nego slovenskim plemenima, koja su živela na Baltiku.

Moguće je zamisliti ostrašćenu atmosferu sporova na Akademiji: ogroman poput lava akademik Gerhard Miler i nimalo sitniji akademik Mihail Lomonosov urlaju su jedan na drugog, sve udarajući štapovima po podu!

U pomoć Mileru iz Nemačke je stigao Šlocer. On je u Peterburgu pronašao ruske letopise i stekao utisak da ga pre njega niko nije čitao. Naravno, čitao ih je Lomonosov, ali Šlocer nije obraćao ni najmanju pažnju na nekog tamo hemičara (mada je ovaj već napisao knjigu o istoriji Rusije). Šlocer je zaključio da letopisi do sada nisu opisani, i počeo je potajno da ih prepisuje. Želeo je da ih pošalje u Nemačku zajedno sa statističkim podacima o savremenoj Rusiji. Lomonosov se, kada je saznao za takve špijunske namere, razbesneo i zahtevao da se kod Šlocera obavi pretres. Šlocera je podržavao Johan Taubert - novi upravnik kancelarije, postevljen posle Šumaherove smrti. Saznavši za predstojeći pretres, on je dotrčao kod Šlocera i odneo njegove radove. Tako ništa nisu našli... Lomonosov se dosetio šta se dogodilo i pisao od srca: "Neko ga štiti! Sve je otkriveno tom ludaku Šloceru. Poverovali su čoveku kod koga nema ni uma, ni savesti, preporučenom od strane mojih neprijatelja. Podnosim sve samo zbog toga što se trudim da sačuvam delo Petra Velikog, da se Rusi obrazuju i pokažu svoje dostojanstvo".

Lomonosov je umro, a malo ko se usuđivao da brani njegove stavove, pošto se većina slagala sa tim da su nama vladali Varjazi. Ali nedavno je izašla knjiga istoričara Vjačeslava Fomina, u kojoj se tvrdi da je Lomonosov bio u pravu. Zbog toga što u istoriji sporovi umeju da traju vekovima, istorija samo jednog takvog spora bi mogla da zapremi desetak tomova... Vladali nama Varjazi ili ne, ko su oni uopšte bili i ko smo mi bili pre hiljadu godina? Savremeni naučnik Sergej Kara-Murza smatra da su Sloveni pozvali strance da njima vladaju, zato što im je bilo žao da svojima naturaju breme vlasti (jer vlast kvari ljude), a sa tuđinima je bilo drugo...

In memoriam: ALEKSEJ BALABANOV (1959-2013)

U novom broju časopisa "Riječ" (3-4, 2014, Književni klub Brčko, BiH) objavljen moj tekst posvećen nedavno preminulom Alekseju Balabanovu. Tekst se sastoji iz tri teksta ranije objavljena u "Ruskom almanahu", uz za ovu priliku napisan uvodni deo, koji sledi:





Владимир Коларић

Алексеј Балабанов (1959-2013)

 

 Комуникативност, контроверзност и укорењеност у руској култури свакако су разлози за изузетан и специфичан статус недавно преминулог редитеља Алексеја Балабанова у руском и светском филму.

            Комуникативност његовог дела пре свега је везана за жанровске и попкултурне кодове које од друге половине деведесетих уноси у своју поетику, као и за непрестани дијалог са наслеђем руске, али не само руске културе и уметности, кроз адаптације и друге облике интертекстуалног третмана уметничког и културног материјала који је већ одавно постао део културне свести савременог човека. Дакле, комуникативност остварена адаптацијама Кафке и Бекета, замењује шира комуникативност ослањања на матрице жанровског филма, да би се у завршном периоду Балабановљеве прерано прекинуте каријере ове тенденције стопиле у један особен, синтетичан и сложен уметнички израз, пред којим је стајала велика будућност.

            Контроверзност његовог дела има више апеката, од формалних и садржинских, до пре свега оних ванфилмских: некада елитистички „европоцентрични“ редитељ арт-филмова, крајем деведесетих, филмом Брат, бива доживљен као весник и инспиратор буђења новог руског патриотизма и враћања националној и империјалној самосвести, да би у новом веку фимови које је снимао били схватани као субверзивни у односну на актуелну, овај пут наводно национално (и цивилизацијски) пробуђену руску стварност. Такође, контроверзу до данас изазива и истинска природа Балабановљевог односа према религији, односно (православном) хришћанству.

            И најзад, управо ова контроверзност и амбиваленција у рецепцији Балабановљевог опуса, више него било шта друго сведочи о његовој укорењености у руској култури, у виду пушкинске „несводиве вишезначности“ и  дијалогичности „петербуршког рукописа“.

            Храбар и слободан, Балабанов је наследник и актер оног најбољег у руској и европској култури и као такав путоказ и окрепљење за све нас који мислимо за себе да смо људи уметности или људи идеја. И сведочанство о могућности слободе и стваралашптва у свакој епохи, па и овој коју у свом колективном нарци(си)зму видимо као рубну, пресудну, привилеговану коначно пристижућом апокалипсом, где је једина нада у коначном крају, а једина љубав у разарању. Епохи у којој своје слепило, кукавичлук и неделовање правдамо мраком око нас, и неизбежним, судбинским мраком у нама, за који, ето, нипошто нисмо само криви, него су то људи, него су то околоности, него је то ова или она датост, све до слепе судбине, односно тржишта и/или идентитета претвореног у судбину. А Балабанов је уметник који нам никада не допушта да сав свој живот сведемо на самооправдање, на затвореност самољубља дакле, у чему и јесте његова истинска вредност и истинска „контроверзност“, све док је и ово мало живота у нама

           

недеља, 14. децембар 2014.

Film PETLJA (42 min.) MIlutina Petrovića


Vladimir Kolarić

Svetli pogled filma

Film „Petlja“ (42 min.) u režiji Milutina Petrovića (+ koscenarista sa Sašom Radojevićem) može biti posmatran kao dovršen eksperimentalni film i kao faza u nastanku celovečernjeg filma pod istim nazivom. Isto tako, može biti posmatran i kao eksperimentalni film kao takav, odnosno čin stvaranja eksperimentalnog filma: artefakt i događaj podjednako.

Produkciona nužnost stvaranja eksperimentalnog filma ovde se pretvara u izazov, a sam čin, kao i proizvod, legitimiše pozivanjem na jednu finu tradiciju nekomformističkog filma, sa značajnim odjekom na našim prostorima. Zato je „Petlja“ ne samo film „posvećen“ Ljubomiru Šimuniću, nego, kako stoji u „dekodirajućem“ podnaslovu „Petlje“, film „o“ njemu.

A „on“ nije (samo) biografski on, taj neko sa imenom i prezimenom, od krvi i mesa, nego sam njegov pogled, sve do toga da on postaje sam film, definisan uostalom sasvim hičkokovski, pojmovima voajerizma, fetišizma i egzibicionizma.

Ali i „film o filmu“ i „film u filmu“, što su bitne poetičke odrednice ovog komada, ne znače da se ukida modelirajuće svojstvo filma kao umetnosti, odnosno da film, osim sebe samog, ne modeluje i neki „svet“ i neku „stvarnost“ ili makar neku od mogućih ili aktualnih predstava tog sveta i te stvarnosti. Modelizacijski princip je u ovom filmu određen već naslovom, i podrazumeva organizacioni princip spirale ili lavirinta, kao onaj princip koji prevazilazi podelu na cikličnost i linearnost. Ovakav model stvarnosti, koji nije ni „strela vremena“ ni „večno vraćanje“, već „dvostruka sekira biosa“, podrazumeva napetost između težnje za dostizanjem savršenstva „zlatnog preseka“ i traganja za mogućnostima oslobađanja od savršenstva kao zadatosti, a u ime, samo čoveku svojstvene, slobode. Ukratko, ovakav organizacioni i modelizacijski princip stalno je na granici, ili stalno ispituje granicu, između poistovećivanja čoveka sa prirodom, preko uočavanja jedinstvenih obrazaca svega postojećeg, i oslobođenja čoveka od okova prirode, preko principa ličnosti, koji prevazilazi svaki model i svaki obrazac, svako lažno jedinstvo.

Sasvim u skladu sa ovakvim modelom stvarnosti, koji je ovde ujedno i poetički ključ, unutrašnja organizacija filma, kao odnos celine i delova, zasnovana je na postupku preslikavanja, kako na vertikalnom (struktura ljudskog mozga-društva-filma) tako i na horizontalnom (izvori filmske slike) planu. U tom smislu, ovaj film počiva na danas sasvim prestižnom holografskom pristupu modelizaciji sveta, i time se uključuje u potragu za poetikama budućnosti. S druge strane, ovo je i nostalgičan film, nostalgičan pre svega ka filmu kao takvom, za koga se ne želi prihvatiti da prolazi.

Milutin Petrović, kao i u drugim svojim filmovima, u filmu vidi i traži plemenitost, zasnovanu na njegovoj sposobnosti da svedoči o ljudskom liku, a time i ljudskoj slobodi. Ovaj „svetli“ pogled, superiorno nadilazeći svaku raspravu o represivnom, mehaničko-reproduktivnom, dejstvu filmske slike-u-pokretu, upravo je ono najvrednije u dostojanstvenim, hrabrim i „muškim“ filmovima ovog autora, a i jedna od najlepših i najvrednijih stvari u filmu uopšte. Jedna od onih stvari zbog kojih volimo film. Čak i ako, avaj, prolazi.

 

 

 

 

 

 

субота, 6. децембар 2014.

Vladimir Kolarić: HIPOLIT (odlomak)




Владимир Коларић

ХИПОЛИТ (позоришна драма; одломак)


1.

 РОБИЊА: Време лагано речи на светло света износи. Реч по реч обасјава.         Прича почиње. Зашто си дошао овде, да ли знаш? Зла овог вечно ћеш        се сећати.

         Има града лепшег од овог, ал мрак га обавије, магле га крију. Има тела лепшег од овог, ал мрак га обавија, магле га крију. Има речи          лепше од ове, ал мрак је обавија, магле је крију. Гроб ово је, ал гроб       што тамом покрива гроб наш сутрашњи.

         Време лагано речи на светло света износи. Реч по реч обасјава.        Прича почиње. Празна прича што заноси нам главе. Зашто си дошао     овде, да ли знаш? Зла овог вечно ћеш се сећати.

 

2.
ФЕДРА: Овом недрећном лицу име је Федра. Ове руке, некад чисте од     крви, Федрине су. Ове ноге, на копно ненавикле, Федрине су. Ове           груди, ничије дојиље, Федрине су. Очи ове што се гасе, и оне су   Федрине. И уши су Федрине, што су кадре само крик да чују, али не         и реч. И ова распоуклина под пупком Федрина је, ничија врата          Федрина. Све Федрино је, шта Федрино није?

РОБИЊА: Заспала је Атина, краљице моја. Зидови се згуснули, улице      сузиле. Краљице моја, очи откриј. Цела Атина ичекује повратак          краља, Тезеја што га прати мирис бикова. Откриј уши, краљице моја.      Топот је то а не гром. Краљице моја.

ФЕДРА: Доста, робињо. Речи хоћу. Речи, робињо. Речи што зубе разбијају.

РОБИЊА: Зао је почетак то. За којом то водом усне ти жуде, краљице      моја?

ФЕДРА: Нема више краљице.

РОБИЊА: Удове ми на куле разапните. Глава моја мени мрска је. Копљем         ми пород будући избришите. Име ми телу одузмите. Краљице моја!

ФЕДРА: Нема више јраљице. Спремна сам. Зло страшно открићу сад.

РОБИЊА: Црно тело, црни удови. Побећи морам. Побећи морам речи злој.

ФЕДРА: Волим Хиполита предивног. Још ноћ је. Лепото, док он почива, надвиј се и обгрли га својим телом, са усана својих расипај речи      слатке.

РОБИЊА: Умрети морам, краљице.

ФЕДРА: Тело његово свет је мој. Море моје некадашње. Сва вода коју      желим испити, тело је његово. Хиполите предивни.

РОБИЊА: Убила ме реч твоја, краљице. Тело што на мојој сиси расло је,           твоје љубави жртва постаће. Хиполит, син Тезејев и Амазонкин. И   син твој, краљице. Зло своје пред свет изнесе.

ФЕДРА: Син мој. Све моје. Убити те морам, робињо.

РОБИЊА: Каква то тама покрива тело ти краљевско?

ФЕДРА: Кад памети неста оне здраве. Умрети мораш.

РОБИЊА: Јер очи моје твојку срамоту осветлише. Убиј ме, краљице, и     овог ме бола ослободи.

ФЕДРА: Каква је то тишина од које мрзне крв?

РОБИЊА: Лудило је то твоје, краљице.

ФЕДРА: Добро дошла у лудило моје, ронињо. Лудило пичке разјапљене.

РОБИЊА: Умрећемо.Остаће само краљ руку крвавих.

ФЕДРА: Празан је свет без краља.

РОБИЊА: Свет нашим телима напуњен.

ФЕДРА: Да ли је то топот или гром, робињо?

РОБИЊА: А на дну тело моје што смрди и урла.

ФЕДРА: Мирис бикова осећаш ли?

РОБИЊА: Бикова крви проливене, краљице моја речи крваве.

ФЕДРА: Одговарај, робињо.

РОБИЊА: Смрт од твоје руке више не плаши ме.

ФЕДРА: Речима главу кидаћу ти.

РОБИЊА: Кад би се у речи могла уздати и мало.

ФЕДРА: Да ли се то улице сужавају? Одговарај, робињо.

РОБИЊА: Топот је то, краљице моја, а не гром.

ФЕДРА: Очи сам покрила да не чујем.

РОБИЊА: Да. Долази Тезеј руку крвавих.

 

3.

ФЕДРА: Атина за мачем звојим жуди, Тезеју, тело краљевско.

ТЕЗЕЈ: Цео свет крвљу ћу атинском испунити.

ФЕДРА: Федра се мачу твоме радује, краљу мој крви биковске.

ТЕЗЕЈ: А ја се лудилу твоме радујем, краљице најдража.

ФЕДРА: Мач желим. Само крв своју сањам, мачем проливену.
 
(...)

петак, 5. децембар 2014.

Nagrada za prevod Lotmana!

Za prevod knjige "Dijalog sa ekranom" Jurija Lotmana i Jurija Civjana, Zorislavu Paunkoviću je dodeljena nagrada "Miloš Đurić". Reč je o najuglednijoj prevodilačkoj nagradu koju dodeljuje Udruženje književnih prevodilaca Srbije.
Ovaj predivni "bukvar filmskog jezika" izdao je Filmski centar Srbije (urednik Miroljub Stojanović), a ja sam pisao predgovor i inicirao izdavanje knjige.
Dodela nagrade je u utorak, 9. 12. 2014. u Udruženju (Francuska 7).
Čestitam Zorislavu!