среда, 25. фебруар 2015.

LEVIJATAN (Andrej Zvjagincev, 2014)


Vladimir Kolarić

 

U RALJAMA LUDILA

 

Još jedan Revizor, još jedan film o užasu ruske provincije i užasu ruske političke klase (birokratija+inteligencija) i još jedan film o (jednom specifičnom, u ruskom shvatanju) antihristu. I kažu nam kontroverzan film, sve do granice političke i ideološke instrumentalizacije u ova predratna vremena.

Još jedna obavezna priča o malim ljudima, ovaj put ne u vihoru istorije, nego u raljama jednog ludila, ludila bezakonja. Još jedan ruski film koji toliki, iz nekog razloga, gotovo po automatizmu povezuju sa Tarkovskim.

Ipak, „Levijatan“ Andreja Zvjaginceva je i film o božanskom utemeljenju vlasti, svake vlasti, i to je ono što povezuje biblijsko, a zatim hobskovsko shvatanje Levijatana, sa aktuelnom apokaliptikom i ideologizacijom religije. Tu bi se nešto htelo ovim filmom, na toj ravni. Na ravni ruske ideje, jedne eshatološke ideje zapravo, čija je srž u odnosu Crkve i države. Najbolji savremeni ruski filmovi se, na ovaj ili onaj način, time bave. Između pozicije svedočenja o prisustvu Carstva Božijeg u ovom svetu i pozicije pretvaranja ovog sveta u Carstvo Božije. Cela ruske istorija (ne samo ruska istorija ideja ili istorija ruske ideje) je u tome.

Ali ovaj film nema, ipak, onu drskost i urnebesje Lunginovog „Dirigenta“ ili „Jelene“ samog Zvjaginceva. Negde se popušta u završnici. Između jedne tendencioznosti na planu politike i na planu sopstvene idejne i kulturološke legitimizacije unutar onog što se percepira kao glavni tok ruske kulture, i jedne neodređenosti, nesigurnosti, tendencioznosti druge vrste, one koja simulira nedostatak svake tendencioznosti. Konkretnost ljudskog lika se pretvara u jukstapoziciju opštih mesta.

Prazno mesto za Pantokratora, u završnoj sceni filma, slaba je poenta, zapravo u kontekstu filma nije poenta uopšte. To je trik kojim se simulira idejnost i provokativnost. Gde je „Jelena“, gde je ona jeziva slika revolucije kao  revolucije bezakonja, tajne bezakonja, one pretnje koja nam diše za vratom, ne samo u Rusiji? Nema je, i ne znamo čega zapravo ima. To nije pitanje ideologije, to je pitanje smisla.

Ovo nije antiruski film, naravno. To je jedan umoran i zbunjen ruski film. I nije jedini.

уторак, 24. фебруар 2015.

BIRDMAN (Alejandro González Iñárritu, 2014)


Vladimir Kolarić

 

ČEKIĆEM!

 

BIRDMAN (Alejandro González Iñárritu, 2014) nije film, to je manipulacija svešću. I njegov oskarovski trijumf je takođe manipulacija svešću, od strane jedne ideologije koja nikome ne želi dobro. Ideologije čiji nosioci jedva da se mogu identifikovati, dok robova ima na pretek. Dobrovoljnih robova. I to je upravo ono najgore.

Jer to nije ideologija koja bilo šta i bilo koga afirmiše, pa makar i na destruktivan način, koji podrazumeva da cilj opravdava sredstva. Ovde se radi o mutljagu, zbunjenosti, dezorijentisanosti kao takvoj, ukidanju samog pojma vrednosti. O jednoj pomućenosti, dakle, perceptivnoj, spoznajnoj, vrednosnoj, kako god. Afirmaciji jedino te pomućenosti.

Jer nije problem u masovnim histerijama, nagradama, novcu, propagandi: problem je u pojedincu, onom konkretnom čoveku – gledaocu, koji za ovakvo nešto može da kaže „sviđa mi se“. I ne, to nije pitanje ukusa, perspektive, različitih stavova, dijaloga i argumentacije, nešeg prava na ovo ili ono. Neću reći ni da je to pitanje zdravog razuma ili ludila. Neću se baviti ni nečijim golim interesom ili onim čuvenim strahom da se ne ispadne glup u društvu ili ne ostane van trenda. Ovo je pitanje pristajanja na obmanu. A pristajanje na obmanu je rezultat neznanja, ali neznanja za koga ipak nema opravdanja. Nema opravdanja za onoga koji prosto neće da gleda. Koji ne otvori oči dok gleda film. Taj neće. I to je njegov izbor. Na koji ima pravo. Svako ima pravo da sebe osakati. Ali zar to ipak nije tužno? Zar ipak nismo za nešto bolje?

Ovakva golema laž je teret našeg vremena. I nisu krivi oni koji laž plasiraju, iz ovih ili onih razloga, nego oni koji je prihvataju, prihvatajući da budu samo instrumenti, umesto subjekti.

Nemojte samo reći da imate pravo na svoje mišljenje. Nemojte reći da vam se ovo sviđa. Nemojmo da se spuštamo na taj nivo. Pogledajte u sebe. Učite. Gledajte. Gledajte u sebe i oko sebe. Gledajte film.

Jer doskora smo bili sa svih strana okruženi, napadnuti, filmom, a i sad ga još ima dovoljno da ne možemo da kažemo kako ne znamo šta je film i šta to uopšte beše. Zašto bismo nešto tako lepo i čarobno uništavali zbog svoje lenjosti, povodljivosti, straha i zbunjenosti? Umesto da radimo na sebi. Da se uzmemo u pamet. Da otvorimo srce.

Pa neće više biti ovakvih sramota. Neće moći da nam podvale. Ko god. I sleva i s desna, ni sa „Istoka“ ni sa „Zapada“. Ne bojmo se. Svako zlo prolazi. Teško je, boleće, ali će i da prođe. Ne podležimo. Uspravno stojmo.

Znamo da je danas tako malo onih spremnih da brane slobodu. Pa branimo makar i samo ono, možda tek malo i neznatno u nama, što nam niko ne može oduzeti. A to postoji, iako toliki žele da nas uvere u suprotno. Imamo šta da branimo, za šta da se borimo.

BIRDMAN je napad, neznatan, ali napad. Branimo se. Filozofirajmo čekićem.

недеља, 22. фебруар 2015.

Film WHIPLASH (2014, Damian Chazelle)


Vladimir Kolarić

 

U IME OCA

 

Za unisono dopadanje koje je izazvao film Whiplash (2014, režija Damien Chazelle), kako to obično biva, ima više razloga. Onaj možda ključni, ili sumarni, je što taj film ima formu. On poseduje ono danas tako retko „nasilje forme“ koje mrvi, guta i preoblikuje sve pred sobom, bezočno gutajući komadiće tzv. stvarnosti (predmetno-istorijske stvarnosti) i preuređujući ih po pravilima jedne drugačije, a zašto ne reći i „više“ poetske logike, makar više od one jadne „logike stvarnog“ koju tako često namećemo umetnosti koliko i mišljenju. S druge strane, nesporna poetska samosvest koju poseduje ovaj film, ne vodi do razlaganja i međusobnog otuđenja poetskih slojeva, u ključu dekadencije ili rane i srednje postmoderne, prevodeći time poetsko u simulaciju. Naprotiv, izuzetno jak formalno-idejni koncept ovog dela (naglašen činjenicom da se radi o razvoju kratkometražnog filma) neposredno, čvrstom analogijom korespondira sa njegovom izrazito dramskom (gotovo u Mametovom duhu) strukturacijom, a sve ovo zajedno sa snažnim narativnim fokusom usredređenim na ličnost, odnosno pitanje identiteta kao razvoja a ne preslikavanja.

Sukob je s toga, i u „formalnom“ i u „sadržinskom“ smislu srž ovog filma. Ovde to znači sledeće: razvoj se odigrava tek kad se markiraju granice, kako u kosmološkom, tako i individualnom smislu. Granice „mog“ i „tvog“, „mene“ i „tebe“, granice svakog od pojedinačnih svetova i granice unutar svakog sveta ponaosob. Onda se granice probijaju, makar cena za to bila krv. Probijajući granicu mi umiremo i, ako imamo sreće, obnavljamo se. Ako nemamo, šta ćemo. Mrtvi smo, ili se vraćamo u zagrljaj našeg „prvog“ tate, koji motri na nas i želi da budemo njegova slika i prilika, on sam, sigurnost, ono „svoji smo“. Ili se, pak, kad dođe naše vreme, suočavamo sa tigrom u kavezu, otvaramo ka drugom i ka radikalno drugom i radikalnoj drugosti, i opet umiremo, ali sada, možda, u plamenu. Za koji se nadamo da obnavlja. Preobražava. Da sve novim čini. Da ćemo, ako to dosegnemo, biti ono što treba da budemo, da ćemo konačno moći da kažemo „to je to“, i to ne u smislu (dostignutog) cilja, nego (tek započetog) puta.

Identitet tog drugog i tog „drugog“ tate, oca ili Oca, koji je samo to drugo ili nas ka drugom otvara i vodi, je u svemu tome ono ključno. Tim pre što shvatamo da on i ono kako ga mi vidimo, nije pitanje nužnosti, nego izbora. A to rađa strah, onaj ogroman, numinozni strah. Za one koji imaju plameno srce naravno, kod drugih je taj strah samo ništenje, samo samoopravdavanje, ono što rađa nasilje i smrt. Jer taj strah za takve nije pitanje borbe i slobode, nego povlačenja (ne "u sebe" nego „od sebe“) i (samo)zatvorenosti. A imati plameno srce predstavlja želju da se probiju vlastite granice, da se izađe iz sebe kako bi se sebe našlo.

Mladi bubnjar u ovom filmu, razapet između dva „oca“, predstavlja sve one svesne svih opasnosti ovog, malo pre naznačenog, puta. Opasnosti svih puteva, dokle god putevi postoje. Ubij me ili oživi me. Ne treba mi ništa između toga dvoga. A ta želja, pa ta želja je sva moja sloboda. To je velika opklada i veliki ulog. A šta drugo uopšte imamo u svojim rukama? Šta nam je drugo dato? Na nama je. Negde moramo. Pa zašto ne tamo gde smo zvani, da od pozvanih postanemo odabrani? Stvarno, zašto ne?

уторак, 17. фебруар 2015.

PETLJA (74 min) Milutina Petrovića


Vladimir Kolarić

 

JOŠ SVETLOSTI

 

Značenjska i smisaona srž celovečernje igrane varijante filma „Petlja“ Milutina Petrovića (reditelj i koscenarista sa Sašom Radojevićem, 74 min.) ni u čemu zapravo ne odstupa od onoga što sam na ovom blogu izneo povodom eksperimetalne, 42-minutne varijante filma pod istim nazivom (http://vladimirkolaric.blogspot.com/2014/12/film-petlja-42-min-milutina-petrovica.html, decembar 2014). Ova činjenica ne predstavlja slabost, već samo potvrđuje validnost iznetih ideja o holografsko-fraktalnoj, sinergetskoj strukturiranosti filma, kojim se modelira slika sveta na razmeđu linearnosti i cikličnosti, odnosno razvojnosti-sukcesivnosti naspram preslikavanja-simultanosti kao gradivnih principa svakog kosmološki orijantisanog modela sveta-stvarnosti. Ukratko, celina je u delu, deo u celini, a beskonačne varijante na različitim  nivoima opštosti (vertikalna osa) i diskretnosti (horizontalna osa) nikako ne isključuju jedna drugu.

Trilerski zaplet samo dodatno motiviše i nadograđuje-kontekstualizuje ovakvo čitanje filma, dok dijalog čak doslovno eksplicira ideje o linearnosti i „streli vremena“, koje sam već izneo povodom eksperimentalne (i bez-dijaloške) varijante ovog nadasve rafiniranog i fensi muvija. Ovim ne podvlačim sopstvenu „prozorljivost“ već danas tako retku jasnoću, preglednost i koherentnost ideja koji stoje u srži jednog filma (kad ih uopšte i ima), dok pod „fenserajem“ nemam u vidu ni jednu varijantu danas i od levice i od desnice toliko omraženog hipsterskog šika, koliko se obraćam onima koji razumeju završetak Karpenterovog „Napada na policijsku stanicu 13“, i šta se tu podrazumeva pod ovim „fensi“. Toliko o filmofiliji ovaj put, od koje će predstojeća (festovska) recepcija „Petlje“ tek da vrca.

Celovečernja varijanta „Petlje“ podcrtava u eksperimentalnoj varijanti pre implicirani (i najpre vezan za lik-legendu Lj. Šimunića) fiction-faction polaritet koji ovde, pre svega u liku „istražnog sudije Saše Radojevića“ dodatno usložnjava kako metafilmski tako i značenjski potencijal filma. Ideja savremene umetnosti je vešto ironizovana, i neposredno povezana sa pitanjem problema identiteta sagledanog kroz princip preslikavanja umesto princip razvojnosti. Ovakvo poimanje identiteta se ovde neposredno povezuje sa šamanističko-magijskim principima modelizacije sveta, koje su u sasvim transparentnoj i danas sa manje ili više veštine tumačenoj (ili makar naslućivanoj-napipavanoj) vezi sa najnovijim paradigmama o kojima je bilo reči na početku teksta, a koje ovaj film tako lepo i posvećenički potkazuje neukom puku. Za sve ovo je potrebno znanje, tako retko danas, ne samo ovde i ne samo u filmu, dok je umetnost, kako to često biva, umnogome upravo u ambivalenciji-dvosmislici, istovremenosti privlačenja i odbijanja, fascinacije i (saznajnog) realizma: predstavljeni model privlači-zavodi svojim potencijalom da nam sugeriše doživljaj sveprisutnost i svepovezanosti, ali nas istoivremeno i zastrašuje-zbunjuje svojim potencijalom depersonalizacije i rastelovljenja. Otuda ambivalencija između pasivne pozicije prevladavanja lavirintskog modela stvarnosti njegovom estetizacijom, i aktivne pozicije traganja za potencijalom tradicionalnih načina prevazilaženja-izlaska iz lavirinta, a putem slike (lika) i reči.

Očekivano, informacionu vrednost celovečernje u odnosu na eksperimentalnu varijantu „Petlje“ značajno povećava njena politička dimenzija, koja u sasvim liberalnom duhu lavirintski model sveta projektuje na sliku društveno-političke realnosti kao komunitaristički motivisane mreže mahom netransparentnih centara (ili ispostava) moći. Takođe, liberalni impuls suprotstavljanja ovako konstituisanoj moći konceptima individualnosti-personalnosti, formalnog pravnog poretka i apstrakno kultivisanog sistema vrednosti u mnogome određuje neke od osnovnih idejnih i značenjskih koordinata ovog filma. Politička dimenzija „Petlje“ je u tom smislu konstitutivna za razumevanmje i recepciju filma, i mogla bi se sagledavati unutar političko-metafizičkog kompleksa ideja koje obično podvodimo pod „ideje“ ili „ideju Zapada“. U tom smislu, ovaj film je, i u političkom smislu, iz perspektive današnjeg, kako lokalnog tako i globalnog trenutka, zapravo nigde. Valja se nadati, ne samo zbog ovog filma, ili filma uopšte, nego zbog svih nas, i na „Zapadu“ i na „Istoku“, da je on ipak i u osnovi stvar budućnosti.

Lepo je ipak videti da je film umetnost, a da takav status ne bude proizvod upravo onakvih komunitarističko-manipulativnih strategija kojima nas ovaj film toliko plaši. To možda neće doneti etabliranost ni ovozemaljsku moć, ali kome je od onih koji su „pravi“, „svetski“, istinski „fensi“, do takve moći uopšte stalo. Ali to je valjda uvek bilo tako, pa ne bi trebalo da nasedamo na narcisoidnost sve prisutnije apokaliptike, koja nas uverava kako smo baš mi, danas, nešto posebno, i kako su pred nama zadaci koji nas prevazilaze. Film kakav je „Petlja“ ima izvestan potencijal otrežnjenja u tom smislu: da nas pozove da se vratimo na sopstvenu meru i konačno pozabavimo svojim životima. Da smo divni i uzbudljivi, samo ako to bar i malo hoćemo. A to je valjda dovoljno za početak. Jer početka još ima, a i dalje će ga biti.

 

 

недеља, 15. фебруар 2015.

Film AMERICAN SNIPER Klinta Istvuda


Vladimir Kolarić

GRIZI METAK

Kažu da je najteže govoriti istinu, a još teže svedočiti o njoj. Reći da je umetnost svedočenje, za neke podrazumeva robovanje činjenicama, dakle nekoj nužnosti, a za neke opet predavanje narcističkoj imaginaciji, kao umišljenom polju (bezobalne) slobode. Za neke, ipak, a to se danas vidi kao „konzervativna“ pa time i sve manje prihvatljiva pozicija, takav stav podrazumeva odgovornost. Ne toliko odgovornost prema istini i izricanju istine koja je neki spoljašnji predmet, sa pretenzijom „objektivnosti“, nego odgovornost kao istinu, jer šta bi drugo sloboda trebalo da bude nego baš to. E sad, kao što je „konzervativizam“ (možda i s pravom) danas još samo psovka, tako i jedan dezideologizovani pogled na žarišna pitanja trenutka, koji u osnovi ima ličnost, a ne projekciju ideoloških shema, pokušaj da se stvari nazivaju svojim imenom a ne da predstavljaju samo zgodne i zamenljive oznake u jednom sve dovršenijem sistemu manipulacije i (time) privida, nailazi ne samo na odbijanje nego i na najiskrenije nerazumevanje.

A šta svedoči Klint Istvud u „Snajperisti“? Najpre, rat je rat. U rat neko ide, neki živ čovek a ne neki robot, frustrirani pametnjaković ili psihopata, ili bilo kakva projekcija naše duhovne lenjosti i masovne kulture. Postoji neka ideologija i neka kultura koja ga za taj „odlazak“ priprema i motiviše, kao što priprema i motiviše i ostale da taj „odlazak“ prihvataju kao nužan i prirodan, bez obzira na svoj ovako ili onako formiran sud o tome. Postoji stvarnost patriotizma i militarizma, koliko god mi sve to smatrali samo licemerstvom i ludilom. Postoje mediji, ali postoji i tradicija; postoje Buš i (ništa manje, verovali ili ne) Obama, ali postoji i rodeo i kolt 45. Postoje ovce, vukovi i psi čuvari. Tako je to, šta ćete. Postoji stvarnost supermarketa i porodičnog ručka, a postoji i stvarnost jednog posebnog intenziteta, posebnog ukusa – rat. Sve ono što rat jeste. A šta drugo jeste nego – smrt. Stvar je u tome kako smrt prihvatimo. A cela mašinerija služi upravo tome.

Istvud se ne bavi mašinerijom, ne bavi se moralizacijom, ni politikom, jer i politika, verovali ili ne, pripada. ili bi morala da pripada, onom polju kultivacije, onom što guši i zatomljuje zver, onom što nam daje smisao, što nam pomaže da se orijentišemo u stvarima smisla. E, kad je rat i kad je smrt smisao, i kad to postane opšte stanoviše, onda je to problem. Onda ne znamo kako da se izvučemo. Biramo bekstva – hedonizme ili apokaliptike, svejedno.

Istvud kaže, svedoči: tako ti je to, mali moj. Ovo je Amerika, ovo je rat. Ovo je taj čovek, tvoj brat, ne zver i psihopata, i ovo je njegov izbor. Ipak izbor. I ovo je njegova plata. I ovo smo mi koji u sve to ne želimo da poverujemo. Teško nam je što ta Amerika nije sva nije liberalni Istok i neoliberalni Zapad, što sva njena kultura nije jedno veliko opravdavanje, jedna simulacija koja nas uljuljkuje u nadi da stvari ne stoje baš tako loše, da su vojnici jedno a Bijonse i Vudi Alen nešto sasvim drugo, da Atina ipak još nije postala Sparta. Pa shvatimo konačno, krajnje je vreme, da su Amerikanci ljudi, samo ljudi, i da smo i mi ostali samo ljudi. Ni roboti ni životinje ni anđeli, nego ljudi.

A kako na čoveka deluje rat i sve to što ide s njim, kako ga oblikuje? Ne kako mali Perica zamišlja ratnu psihozu, uz nužnost droga i alkohola, uz nužnost halucinacije kada je stvarnost postala nepodnošljiva. Postoje i drugi oblici odbrane. One na koje nas pripremaju. Generacijama i askezom. Generacije i askeza nam obeležavaju telo i nerve; rat nas takođe obeležava, urezuje se, vaja nas, spolja i iznutra. Zatvara nas. I ne primetimo kad postanemo još samo u hladnu vodu spuštena pa skuvana žaba. A tako skuvani, pretvorimo se u heroje ili kukavice, u ispravne građane ili huligane. Niko ne zna kakav će izaći. Ako izađe. Najgori je upravo „odlazak“ jer unapred znamo da se više nikad nećemo vratiti. Nepromenjeni. Svoji. Možda kao heroji, kao „legende“. Možda je to ono što smo zapravo sve vreme i želeli, jer „sebe“ nismo ni imali, to je ionako tek skorašnji konstrukt, to „imati sebe“. A nebo je i onako visoko, kraj daleko.

Sa ovim filmom nema šale. On ne zaboravlja istoriju, tradiciju i stvarnost moći, da bi nam podvaljivao ideološkim floskulama o dovršenosti i večnoj sadašnjosti. On ne zaboravlja ništa od onog što nas oblikuje i priprema-motiviše za „odlazak“, za svaki od mogućih (i ponekad izvesnih) odlazaka. Rat je, kažu, nekom brat. A u ratu je naš brat, sa ove ili one strane, u nama i izvan nas, rame uz rame i sa druge strane nišana, bio on onaj krstoliki – snajperski, ili ne. Naš brat. Pa pucajmo u njega, pogodimo ga, šta drugo. Bolje mi njega nego on nas. A mašinerija će se već potruditi da nam ruke budu čiste.

Eh, to ludilo „čistih ruku“, zar to nije ludilo cele naše (ljudske, ne srpske, ne brinite) istorije? Prihvatanje svega toga. Naše amin. A to zaista, kako Istvud i pokazuje, nije samo i jednostavno pitanje morala, makar moral bio sveden na odluku. Biti spreman, to je sve, to je ono što nam se sugeriše, što želimo i čemu se nadamo. Pa poludimo onda, zaista, zašto da ne poludimo? Što da ne, ko nam brani? Dobro, u redu, brane nam. Jer treba biti spreman. Reći svoje amin. Otići kad nas pozovu i kad se mora.

Američki snajperista nas gleda, kroz svoj krstoliki nišan, ne zavaravajmo se, meri nas i odmerava, procenjuje. Šta ćemo učiniti? Slobodno recite. Jer bilo šta od onoga što kažete neće imati nikakav značaj. Treba iskusiti. Do tada ništa. To je naše. To je naša sloboda. Sve ostalo je igra. Igra unutar tog krstolikog nišana. U iščekivanju.