среда, 25. новембар 2020.

Гордана Влајић о књизи ТАЈНА ПУРПУРНИХ ЗОРА

Списатељица Гордана Влајић је написала кратак текст о збирци прича ТАЈНА ПУРПУРНИХ ЗОРА

Гордана Влајић
"ТАЈНА ПУРПУРНИХ ЗОРА", КЊИГА КОЈА ОСТАЈЕ ОТВОРЕНА.
На полеђини нове књиге Владимира Коларића, под насловом „Тајна пурпурних зора“, стоји испис о тематици: „Приче према мотивима народних песама и легенди, индоевропске митологије и хришћанских апокрифа. Кратке, усредсређене, интензивне, забављају и надахњују за откривање тајни нашег огромног наслеђа – и себе самих.“
Довољно.
Надаље ме је самосвојност овог дуговечног рукописа учинила саучесницом сваке од 64 кратких прича.
Мало је књига, које истински поучавају, и које при том, искористићу Гетеов позив на делотворност, појачавају нашу делатност непосредно је подстичући.
Са поверењем у посвећеништво читалаца ове књиге, не бих да умањујем сласт откривања „Тајне пурпурних зора“ нити се усуђујем да уперим прст у могуће правце њихових запитаности и спознаја током читања - над: личним и општим, над сопством и људством, над интуитивним и каузалним, над благословеним и анатемисаним, над светлима и светилиштима, над сврисходношћу и несврсисходношћу...
Духовна и материјална нераздвојива запретеност за овоземаљског човека је Гордијев чвор. У покушају да га развеже, греши и подвизава се. Мислим да је то разлог зашто добре књиге попут ове, остају отворене. Подстичу на размишљање: - Да ли се одмичемо или примичемо?

https://www.facebook.com/vladimir.kolaric.16/posts/3588386491228537?notif_id=1606306540065132&notif_t=feedback_reaction_generic&ref=notif



петак, 13. новембар 2020.

Приказ књиге ТАЈНА ПУРПУРНИХ ЗОРА на сајту Право у мету!

 На сајту Право у мету, Давид Наум је написао приказ моје књиге ТАЈНА ПУРПУРНИХ ЗОРА:

TAJNA PURPURNIH ZORA - VLADIMIR KOLARIĆ

I pre izlaska knjige iz štampe, čitalačka publika našeg Magazina je mogla da se upozna sa nekoliko priča iz pomenute zbirke. 64 priče smeštene u knjigu od nešto preko 120 stranica.

Odmah mi se nametnula ideja, odlično štivo “za laku noć”. Tematski veoma raznolike, u širokom rasponu vremena i prostora, a opet sve objedinjene veoma preciznim, i odmerenim rečenicama, gde se ni za jednu reč ne može reći kako je višak. Očigledno je ovde Gospodin Kolarić pokazao svu lepotu i preciznost srpkog književnog jezika. Sa druge strane, svoje dramaturško umeće je maksimalno iskoristio. Pažnju čitaoca  u svakoj priči “kupuje” prvom rečenicom i ne dozvoljava istoj toj pažnji da se umanji sve do kraja teksta. Rekoh, lepota i preciznost srpskog književnog jezika.

Namerno ponovo upotrebljavam ove zadnje reči, jer  spadam u one koje su, ne samo učeni od strogih profesora maternjeg jezika, već su isti   crvenim mastilom podvlačili reči koje su se nazivale provincijalizmi. U današnjim gramatikama takva odrednica  ne postoji (ili smo svi postali provincija, ili smo se svi potpuno opismenili), pa jezički znalci ne treba da se čude što za neku knjigu možemo (pre bih rekao moramo) da kažemo kako je pisana čistim srpskim jezikom, koji više ne možemo niti čuti, niti pročitati u medijima.

Srbi nisu maštali o gremlinima, kao nordijski narodi, jer su i u snovima teško bežali od realnosti, one jučerašnje i one, najverovatnije, sutrašnje, koja ih neminovno čeka, nisu imali vremena u dugozimskim noćima da izmišljaju bajke slične ruskim, niti su molitve Bogu duge kao u istočnih naroda, pa da junaci, i zli i dobri, budu iz panteona svetaca. Zbog svega toga su im i bajke, ako se išta kod srba može nazvati bajkom, životnije. Čak i kada se priča o događaju koji se zbio u bliskoj prošlosti, počinje se veoma često sa: “Legenda kaže”, ne bi li se sačuvala intimnost, to jest obraz onoga koga bi prepoznali u priči.

“Everest media” iz Novog Beograda nas je poštedeo mišljenja recenzenata, ako uopšte i postoje, valjda će svi izdavači shvatiti kako to ni jedan ljubitelj beletristike ne čita i da ta imena više odbijaju, nego što privlače čitaoce (o tome mnogo više, naravno i oštrije) u prikazu sledeće knjige.

Za budućeg čitaoca stoji kratko objašnjenje na poleđini: “Priče prema motivima srpskih narodnih pesama i legendi, indoevropske mitologije i hrišćanskih apokrifa.

Kratke, usresređene, intenzivne, zabavljaju i nadahnjuju za otkrivanje tajni našeg ogromnog nasleđa – i sebe samih.”

Iako nisam sklon citatima, postavio sam ovo kao primer sažetosti i istovremeno veoma odmerenog marketinškog poteza, kako bi  želja onoga ko se pred knjigom dvoumi, prevagnula na stranu koja glasi: Kupi i pročitaj!

Uočavam simboliku u onom broju 64. Toliko je polja na šahovskoj table, najdrevnijoj i najrasprostranjenijoj igri na svetu. Jedinoj misaonoj igri koja spada u sport. I jedinoj igri gde još čovek, sa mogućim kombinacijama u glavi, može da nadmaši i najjači kompjuter. Na budućem čitaocu je da otkrije sve magije Kolarićeve zbirke.

Autor često za početak priče uzima već poznati motiv, bilo da je iz narodne pesme, ili zapisanih priča tokom zadnja dva veka. Istorijske ličnosti dovodi od basnopisačkih, do antičkih dramskih situacija kako bi se došlo do onog što smo davno zaboravili i da postoji, a ime mu je naravoučenije. I baš ta dva pojma, narav i učenost, to jest mudrost, ovde su date u onom najkarakterističnijem obliku za ovaj narod i ovo podneblje. Tako se među koricama (volim taj “đački” naziv za omot) knjige nađe čarolija, od krajnje satiričnog prikaza postupka čuvenog Save Savanovića, do priča ispred kojih se sa punim pravom može staviti predložak Zen. Jer je Kolarić svom dramaturškom umeću, kao retko ko, dao punu slobodu i dobismo ono što poštovaoci lepih reči i misli sa težinom i ne treba da diraju, pogotovo da objašnjavaju. Iz tog razloga, prekidam… A Vi uđite u magiju broja 64 koju nam je ponudio Vladimir Kolarić .

David Naum

https://pravoumetu.com/2020/11/13/tajna-purpurnih-zora-vladimir-kolaric/?fbclid=IwAR1_0oGRz2h5HIZfFiZYdk2_mRuZEv1pFsF36f_1U9GGGuRZVzK0WnJTZvc