петак, 7. август 2015.

Nil Grifits: PATRLJAK


Vladimir Kolarić

 

„SVE BLIŽE SMISLU, I IZMEĐU DVE KRVI“

 

U romanu „Patrljak“ Nila Grifitsa (Fabrika knjiga, Beograd, 2006, prevod Aleksandra Bajazetov Vučen; Niall Griffiths: „Stump“, 2003) presan žargon kao da je najpre alibi za poetičnost, ali i jednu vrstu konkretnosti kojom kao da se prevladava ne samo poetička, nego i egzistencijalna bezličnost (u svetu dela) ali, reklo bi se, i imperijalna bezličnost, koja čoveku u njegovom životu nameće okove funkcionalnosti.

Pored nesporne pripadnosti britanskoj i literaturi engleskog jezika, Grifits čuva i svoj velški (keltski) identitet, ne u smislu folklornog egzotizma nego u smislu identitetske svesti koja počiva na pravu na razlikovanje, a koja se u sve većoj meri legitimizuje u uslovima multipolarnog sveta.

Kraj jednog kulturnog i najpre civilizacijskog modela ne naznačavaju samo nasilje i dosada, odnosno besmisao i beznađe, nego, a sada je već sazreo trenutak za tako nešto, jasno iskazana neverica prema imperijalnim naracijama, pre svega onima koje sugerišu izvesnu (redukovanu i iskrivljenu) predstavu čoveka, uz pravo na izgrađivanje sopstvene (identitetske) pozicije koja bi u jednakoj meri kao i ona imperijalna mogla da pretenduje na univerzalnost.

Grifitsovi likovi pate svesni svojih okova i svoje blokiranosti, čeznu, makar i kroz autodestrukciju i nasilje za svetlošču i za osloncem. Shvataju da moraju da nađu nove puteve ili da propadnu, jer se već i samo njihovo telo, i sam njihov mozak, opire nametnutim okvirima koji bi da kolonizuju ne samo spoljašnju nego u unutrašnju stvarnost svakog od nas. A kada se telo opire i kada se mozak opire, nastaje presudno doba.

Slika prirode u ovom delu počiva na truležnosti, ali slika čoveka na nemirenju sa tom truležnošću, a usled nemirenja sa dominatnom individualističkom „baš me briga“ i „tako mu i treba“ psihologijom i ideologijom u odnosu prema ljudskoj ličnosti i društvu. Ljudska ličnost bi morala da se izgrađuje kroz odgovornost i brigu, kroz ipak jednu formu prihvatanja sveta, kao možda ne „dobrog“, ali „našeg“ sveta. Takođe, i kroz prihvatanje telesnosti i krvi: možda ne prihvatanje smrti i mirenja sa njom, ali ipak u pravcu želje za prevladavanjem (preosmišljavanjem) smrti, ako je moguće već sada i ovde. To je u osnovi ono što ovaj Grifitsov roman čini izuzetnim unutar savremene produkcije: suočavanje sa realnošću a ne iluzijama, otvorenost ka zaranjanju u, makar i sasvim nepoznatu, istinsku realnost, gde bi čovek trebalo da bude čovek, ono što je negde oduvek slutio da bi trebalo da bude.

Prevod Aleksandre Bajazetov Vučen srpsko izdanje ovog romana čini unikatnim.

 

уторак, 4. август 2015.

GILLIAN FLYNN: Sharp Objects


Vladimir Kolarić

 

OBRAZAC I INVENCIJA
 
 

 
Američko književno i filmsko tržište je zapravo tržište priča: od onog koji se bavi pisanjem očekuje se da smišlja dobre priče ili da takve priče pronalazi i uspešno ih prevodi na jezik određenog medija. Priča se kasnije uobličava u skladu sa izvesnim sklopom pripovedačkih, a tek potom žanrovskih konvencija i standarda. Preplitanje obrasca i invencije ima primarno receptivnu motivaciju, i kao takvo se u osnovi zasniva na komunikaciji sa određenim modelom čitaoca i njegovim receptivnim iskustvom, odnosno horizontima očekivanja.

Prvi roman Gillian Flynn, autorke proslavljenog trilera „Gone Girl“, a pod naslovom „Sharp Objects“ (2006), počiva na trilerskoj matrici čiji je subjekat novinarka u potrazi za pričom, a koja se radi istrage ubistva dve devojčice vraća u mesto svog porekla. Slučaj koji istražuje, za novinarku Camillu Preaker nije, kako je to u ovakvim narativima uobičajeno, tek u odnosu analogije već pre tautologije sa gradivnim traumama soptvenog detinjstva i mladosti. Istraga ne donosi dakle tek posrednu i analognu spoznaju koja akterki pomaže da reši sopstvene egzistencijalne i psihološke probleme čije je poreklo u porodičnoj prošlosti, već najdirektniju spoznaju, odnosno direktno suočavanje sa izvorom sopstvenih problema, a koji su, podrazumevano, bazično identitetske prirode.

Postupak lažnog navođenja je vešto i inventivno sproveden, pa napadno narativno i semantičko sugerisanje krivca (ubice) biva neuverljivo pre iz estetskih, dakle receptivnih, nego iz logičkih i empirijskih razloga. Ukratko, ako bi prihvatili da je pravi i jedini ubica onaj na koji se (od strane narativne instance) „upire prstom“, ušli bismo u potpuno novi žanr, što bi podrazumevalo znatno veći stepen suspenzije neverice i prihvatanja uslovnosti nego što očekujemo od ovakve vrste proze, a koja se od početka (samo)identifikuje kao ona vrsta popularne i žanrovske literature koja se po stepenu realističke evokacije i motivacije, kao i značenjske višeslojnosti, smatra „višom“ unutar konteksta u osnovi (prema američkom modelu) tržišno orijentisane literature.

„Udvajanje“ krivca usmerava priču ka najbitnijem, porodičnoj istoriji, i ka bazičnom problemu glavne junakinje da se odredi prema svom porodičnom nasleđu i da svoje dalje izbore gradi na punoj svesti o njegovom karakteru i sopstvenoj odgovornosti prema tome.

Političke konotacije ovog romana, naročito u domenu razobličavanja duboko fundiranih mehanizama moći kao dominacije i kontrole u američkom i zapadnom društvu i kulturi, iako donekle konvencionalne i predvidljive, ipak su nezanemarljive i podrazumevaju priličnu meru različitih oblika identitetske osvešćenosti njegove autorke.

Iako preporučivana od strane Stephena Kinga, ova knjiga ipak ne poseduje onu meru slobode u rukovanju pripovedačkim i žanrovskim konvencijama karakterističnu za Kingove bolje romane, pa samim tim ni tu meru literarnog uživanja ni spoznaje. Ipak, „Sharp Objects“ su dobar proizvod tekuće američke tržišno usmerene produkcije, održavajući njene najviše standarde.

 

 

 

недеља, 2. август 2015.

German Sadulajev: JA, ČEČEN


Vladimir Kolarić

 

ZAR?

 

Svaki rat neizbežno postaje mit, pa se u svakom vremenu postavlja pitanje kako uopšte pisati o ratu. Jer mit je već obavio posao umesto pisca, taj u osnovi prevodilački posao, pa čemu onda, šta bi uopšte bio predmet takvog pisanja – rat ili mit? Krečenje grobova u vidu osvežavanja mitologije, priče o malim ljudima u teškim vremenima, dekonstrukcija mita? Čemu, pitaće se ozbiljan pisac, a ne fondaš, na propagandista.

German Umaralijevič Sadulajev svoju zbirku povesti i pripovedaka o ratu „Ja, Čečen“ (Draslar partner, Beograd, 2014, prevod Žarko Milenić), a što je vidljivo već iz naslova, zasniva na problemu identiteta. Kod ovog autora čečensko-ruskog porekla, upravo je rat i sve ono što rat podrazumeva uopšte i postavio pitanje identiteta. Da nije bilo rata, ne bi bilo ni njegovog čečenskog identiteta, a ova se proza upravo bavi procesima formiranja takvog identiteta, prst-u-oko identiteta u kontaktu savremene Rusije. Ipak, Sadulajev odbija egzotizam takve identitetske pozicije i svoju spisateljsku poziciju čvrsto zasniva u kontekstu i prema kriterijumima ruske književnosti.

Ova, kako sam pisac insistira, poetsko-dokumentarna proza, sa uplivom usmenih pripovedačkih i pesničkih tradicija, koliko i odzivima na veliku rusku književnost, je, kako god, jedan od vrhunaca savremenog pisanja na ruskom jeziku.

Pravo naroda na slobodu i poreklo (imenovanje) bi moralo da bude neprikosnoveno, koliko i pravo pojedinca-subjekta na traganje za sopstvenim identitetom-identitetima i njegovim-njihovim imenovanjem. Ove osvežavajuća i nadahnjujuća proza je najbolje svedočanstvo ovakve slobode i ovakve istine, kao i svedočanstvo o značaju i smislu pisanja i umetnosti u današnje vreme. Ova umetnost dakle nije prevod bilo kog ideološkog i inog apriorizma, prevod bilo čega osim onoga čega književnost jedino može biti prevod. A to je valjda neka celina, neko iskustvo-doživljaj, neka ličnost. Prevod valjda kao svedočanstvo, a ne zadatak, kao sloboda a ne datost. A i takav izbor, autentičan umetnički izbor je svakako neka politika, i to onakva kakva bi politika uopšte morala biti.

Nikome ne poricati pravo na postojanje i svest o tom postojanju (identitet), znati da smo svi u nekom smislu jedno, to je  valjda nešto što bi moralo da postoji u svakoj umetnosti, u svakom umetniku. Zar to nije najvrednije nasleđe velike ruske literature? Zar to nije najveća vrednost ove knjige, knjige ovog, ipak, Čečenina? Zar to nije najvrednije nasleđe svega što smo ikad postigli, uradili i sagradili, čitavog ljudskog roda, pa i svega živog uopšte? Zar?