понедељак, 26. децембар 2011.

Priča: Trojanov grad

Vladimir Kolarić


TROJANOV GRAD





Sunce ponovo zasija nad vodama.

Noje spazi kopno i arka pristade. To je bio vrh neke planine sa ostacima kamene tvrđave.

«Ponesite samo najnužnije. Prvo da ispitamo teren», naredi Noje sinovima.

Pod tvrđavom nađoše pravi podzemni grad, sa mnogo očuvanih zaliha.

«Ovde nekog ima», primeti Ham, njušeći vazduh i osluškujući.

Pred njih izađe smrtno bled i potpuno slep čovek u ritama.

Sinovi ga zgrabiše i oboriše na zemlju.

«Ko si ti?» upita ga Noje.

«Ja sam car Trojan. Bojim se sunca i ne izlazim na svetlost. Dane provodim pod zemljom. Jednom me petlovi prevariše, i oslepeh. Znao sam da će se dogoditi nešto strašno.»

«Ima li još nekog ovde?» upita Noje cara.

«Sam sam i bespomoćan. Željan sam da čujem ljudski glas. Sigurno ste iz daleka?»

Noje ništa ne reče.

«Šta da radimo sa njim, oče?» upita ga Sim.

«On ne bi smeo da bude ovde», reče Noje i krenu da razgleda podzemni grad.

«Kako se zove ovo mesto?» upitaše sinovi cara.

«Cer», odgovori Trojan.

Sim, Ham i Jafet se pogledaše. Izbaciše Trojana na svetlost.

Kad se vratio iz obilaska, Noje nije ni pitao za cara.

«Imaćemo dovoljno zaliha, sve dok se voda ne povuče», reče, radostan.

Sinovi ga zagrliše.

недеља, 25. децембар 2011.

Tekst o drami "Smrt u Parizu"

O mojoj drami "Smrt u Parizu" izvedenoj na festivali Teatraljnij most u Moskvi, pojavio se prvi opširan i analitičan članak, autorke Jelene Penkine, rediteljke i estetičarke. Tekst ne samo da je više nego povoljan za dramu, nego je i retko dubok i analitičan, kakav se retko u današnje vreme nalazi. O drami se govori kao o genijalnoj i uzorom sa savremenu rusku dramaturgiju, koja je prema autorkinom mišljenju u krizi, ali ono što je glavno da autorka drami pristupa odgovorno i ozbiljno, pronalazeći različite značenjske slojeve u njoj, koji su i meni u mnogome promicali. Važno je takođe da autorka moju dramu ne vidi kao intelektualnu egzibiciju, estetički elitizam i slično, već kao dramu, ne o Parizu, nego o Srbiji, o njenim najdubljim kulturno-civilizacijskim problemima - ukratko, kao dramu o Kosovu. Ako bi savremeni ruski dramatičari pisali ovakve drame, smatra Penkina, ruska drama više ne bi bila u krizi. Lepo je kad neko u onome što radite pronađe univerzalan i suštinski značaj. Još više kada vaš rad proceni kao isceljujući za kulturu kojoj pripadate, pa i za univerzalne kodove kulture. Šta možemo više tražiti od umetnosti, nego da isceljuje.
Tekst Jelene Pankine se može pročitati na:
http://vozduhlada.ru/statii/festival.html



уторак, 20. децембар 2011.

Kemp u delu Gajta Gazdanova

U novom broju časopisa Treći program objavljen je moj rad o velikom ruskom emigrantskom piscu Gajtu Gazdanovu, pod nazivom "Kemp u delu Gajta Gazdanova". Radi se o obogaćenoj verziji rada koji je pod naslovom "Kemp u djelu Gajta Gazdanova" objavljen u zagrebačkoj Književnoj smotri, br. 149(3), 2008.
Ovaj broj Trećeg programa donosi i temat o savremenoj češkoj filosofiji, temat o Karlu Šmitu i tekstove D. Prola (o Blanšou!), A. Dobrijevića i M. Lošonca

Vladimir Kolarić: Kemp u delu Gajta Gazdanova, Treća program, broj 149, zima 2011, str. 173-189.

понедељак, 5. децембар 2011.

Uspeh drame "Smrt u Parizu" u Moskvi

Premda nisam prisustvovao premijeri u formi javnog čitanja moje drame "Smrt u Parizu" u Centru Mejerholjda u Moskvi (festival Teatraljnij most, 4. 12. 2011), reakcija sa lica mesta su bile izuzetno povoljne i govori se o trijumfu. Zahvaljujem se u prvom redu Kseniji Dragunskoj i prevoditeljki Svetlani Pčeničnih. Takođe, i rediteljki koja je zamenila najavljenu Juliju Aug, Anastasiji Iljinoj.
Fotografije sa izvođenja mogu se, ljubaznošću Svetlane Kočerine, umetničkog direktora festivala, videti ovde:
http://www.facebook.com/photo.php?fbid=288524034525383&set=at.288523384525448.72801.171576872886767.100001716645343&type=1#!/media/set/?set=a.288523384525448.72801.171576872886767&type=1

недеља, 4. децембар 2011.

Владимир Коларич: Смерть в Париже (отрывок)

Перевод: Светлана Пшеничных.


Владимир Коларич

Смерть в Париже (отрывок)


14. МОРАС И ШОКОЛАД




Шарлота и Лизет пьют кофe.

ЛИЗЕТ: Юнгер всегда раздобудет отличный кофе.

ШАРЛОТА: Неплохой, не то, что сливочное масло.

ЛИЗЕТ: Что вас больше возбуждает – кофе или шоколад?

ШАРЛОТА: Шоколад. Я читала Божественного Маркиза, мисс Алманзор.

ЛИЗЕТ: Как и всякий настоящий католик.

ШАРЛОТА: Надеюсь.

ЛИЗЕТ: Я люблю выпить немного кофе перед танцами. Начинает работать воображение.

ШАРЛОТА: Научите меня танцевать, мисс Алманзор? Я выпила кофе.

ЛИЗЕТ: Я учу только мужчин.

ШАРЛОТА: И никогда не пробовали с женщиной?

ЛИЗЕТ: Нет необходимости. Женщины умеют.

ШАРЛОТА: Говорят, надо пробовать. Вы можете обнаружить, что-то новое.

ЛИЗЕТ: На прошлой неделе учила Мораса.

ШАРЛОТА: Действительно? И каков старец?

ЛИЗЕТ: Способный. Но нет слуха.

ШАРЛОТА: Так я и думала.

ЛИЗЕТ: Покажу вам.

Лизет весело встает и протягивает руку Шарлоте. Шарлота отставляет чашку, берет руку и встает.

ЛИЗЕТ: Я буду Морас. Вы будете я.

ШАРЛОТА: Это мне доставит удовольствие.

Две женщины становятся в позицию и танцуют вальс без музыки.

ЛИЗЕТ (как Морас): И как сегодня наш дорогой Селин, мисс Алманзор?

ШАРЛОТА (как Лизет): Сегодня занят чищеньем кошачьего говна, господин Морас.

ЛИЗЕТ (Как Морас): Расскажу вам кое-что о Селине, мисс Алманзор.

ШАРЛОТА (как Лизет): Что-то, чего не знаю, господин Морас?

ЛИЗЕТ: (как Морас): Селин счастливый человек, дорогая моя Лизет.

ШАРЛОТА: (как Лизет): Я не заметила. С каких пор вы меня зовете «Лизет», Шарль?

ЛИЗЕТ (как Морас): От предыдущей реплики, Лизет. Вы такая красивая женщина. И Селин это знает.

ШАРЛОТА (как Морас): Селин, конечно, знает. Он знает гораздо больше, чем кажется на первый взгляд.

ЛИЗЕТ (как Морас): Невидимая порча распространилось на всю планету, которая с каждым днем становится все более холодной, уродливой и варварской. А вы по-прежнему красивы, Лизет.

ШАРЛОТА (как Лизет): И вы верите в возможный конец Франции, Шарль?

ЛИЗЕТ (как Морас): Разве не хватило одной венецианской бомбы, чтобы уничтожить Парфенон?

ШАРЛОТА (как Лизет): Разве богиня Франции просто груда камней, Шарль?

ЛИЗЕТ (как Морас): Не стоит недооценивать демократию, Лизет. Никогда.

ШАРЛОТА (как Морас): А где вы здесь видите демократию, Шарль?

ЛИЗЕТ (как Морас): Увидите.

ШАРЛОТА (как Морас): И вам это является, Шарль? Как Селину.

ЛИЗЕТ (как Морас): Эти болтуны не упустят возможность наступить нам на горло при первой возможности.

ШАРЛОТА (как Лизет): А потом?

ЛИЗЕТ (как Морас): Тогда все будет одинаковое. Важное и не важное, ценное и бесполезное - факел свободы никогда не позволит, чтобы это можно было различить. Будем жить слепыми и довольными в этой их республике, бедная моя Лизет.

ШАРЛОТА (как Лизет): Тогда это будет и наша Республика, Шарль.

ЛИЗЕТ (как Морас): Республика всегда их, Лизет. Всегда их.

ШАРЛОТА (как Лизет): Означает ли это, что вы думаете, что я красивее, чем либеральная ложь, господин Морас?

ЛИЗЕТ (как Морас): Так будет всегда, Лизет.

ШАРЛОТА (как Лизет): Сегодня мало мужчин, готовых пизду предпочесть политике. Это делает вам честь, Шарль

ЛИЗЕТ (как Морас): Да, Лизет, к моей старческой чести. Вы прекрасны, как монархия. Но я уже не так силен, как монархия.

ШАРЛОТА (как Лизет): Как всегда. Женщина всегда здесь. И ждет, что появится мужчина.

ЛИЗЕТ (как Морас): А я, Лизет, не тот мужчина. Я не тот мужчина, моя Лизет.

Женщины некоторое время танцуют молча. Останавливаются и смотрят одна на другую.

ШАРЛОТА: Вы были великолепны, Лизет.

ЛИЗЕТ: И вы, Шарлота.

ШАРЛОТА: Почему мы с вами раньше не познакомились?

ЛИЗЕТ: Никогда не поздно.

ШАРЛОТА: Поздно.

ЛИЗЕТ: Действительно. Поздно. Будете ли еще кофе?

ШАРЛОТА: И немного шоколада.

ЛИЗЕТ: Конечно. И немного шоколада.



субота, 3. децембар 2011.

Vladimir Kolarić: Smrt u Parizu (odlomak)

Povodom današnje premijere (4. 12. 2011) moje drame "Smrt u Parizu" u Centru Mejerholjda u Moskvi (festival Teatraljnij most) donosim jednu, meni dragu scenu iz drame. Liset je (buduća) supruga L.F. Selina a Šarlota francuska ljubavnica E. Jingera. Pariz, Drugi svetski rat, okupacija. Drama je na srpskom jeziku objavljena u časopisu "Riječ" (Brčko distrikt, B i H), 3-4, 2011.

Vladimir Kolarić

Smrt u Parizu (odlomak, scena 14)


14. MORAS I ČOKOLADA




Šarlota i Liset piju kafu.


LISET: Jinger uvek nabavi najbolju kafu.


ŠARLOTA: Nije loš ni kad je buter u pitanju.


LISET: Šta vas više uzbuđuje – kafa ili čokolada?


ŠARLOTA: Čokolada. I ja sam čitala Božanskog Markiza, gospođice Almanzor.


LISET: Kao i svaki pravi katolik.


ŠARLOTA: Nadam se.


LISET: Ja volim da popijem malo kafe pre plesa. Proradi mi mašta.


ŠARLOTA: Hoćete li i mene naučiti da plešem, gospođice Almanzor. Popila sam kafu.


LISET: Učim samo muškarce.


ŠARLOTA: Nikada niste probali sa ženom?


LISET: Nema potrebe. Žene znaju.


ŠARLOTA: Kažu da treba probati. Možda otkrijate nešto novo.


LISET: Prošle nedelje sam učila Morasa.


ŠARLOTA: Stvarno? I kakav je starac?


LISET: Talentovan. Mada nema sluha.


ŠARLOTA: Tako sam i mislila.


LISET: Pokazaću vam.

Liset veselo ustaje i pruža ruku Šarloti. Šarlota odlaže šolju, prihvata ruku i ustaje.


LISET: Ja ću biti Moras. Vi budite ja.


ŠARLOTA: Biće mi zadovoljstvo.


Dve žene zauzimaju stav i počinju da igraju valcer, bez muzike.


LISET (kao Moras): I kako je danas naš dragi Selin, gospođice Almanzor?


ŠARLOTA (kao Liset): Danas je zaokupljen čišćenjem mačjih govana, gospodine Moras.


LISET (kao Moras): Reći ću vam nešto o Selinu, gospođice Almanzor.


ŠARLOTA (kao Liset): Nešto što ne znam, gospodine Moras?


LISET (kao Moras): Selin je srećan čovek, draga moja Liset.


ŠARLOTA (kao Liset): Nisam primetila. I otkad me to zovete „Liset“, Šarl?


LISET (kao Moras): Od predhodne replike, Liset. Vi ste tako lepa žena. I Selin to zna.


ŠARLOTA (kao Liset): Selin svakako zna. Mnogo više nego što mu priznaju.


LISET (kao Moras): Jedno neprimetno izopačenje proširilo se na celu planetu, koja iz dana u dan postaje sve hladnija, ružnija i varvarskija. A vi ste i dalje lepi, Liset.


ŠARLOTA (kao Liset): I vi verujete u mogući kraj Francuske, Šarl?


LISET (kao Moras): Zar nije bila dovoljna jedna jedina venecijanska bomba da uništi Partenon?


ŠARLOTA (kao Liset): Zar je boginja Francuska samo gomila kamenja, Šarl?


LISET (kao Moras): Ne potcenjujte demokratiju, Liset. Nikad.


ŠARLOTA (kao Liset): A gde vi ovde vidite demokratiju, Šarl?


LISET (kao Moras): Videćete.


ŠARLOTA (kao Liset): I vama se javlja, Šarl? Kao Selinu.


LISET (kao Moras): Brbljivci neće propustiti da nam se popnu na vrat. Samo kad dobiju priliku.


ŠARLOTA (kao Lisat): A onda?


LISET (kao Moras): Onda će sve postati isto. Važno i nevažno, vredno i bezvredno – baklja slobode nikad neće dopustiti da se to razazna. Živećemo slepi i zadovoljni, jadna moja Liset. U njihovoj republici.


ŠARLOTA (kao Liset): Tada će to biti i naša republika, Šarl.


LISET (kao Moras): Republika je uvek njihova, Liset. Uvek njihova.


ŠARLOTA (kao Liset): Znači li to da mislite da sam ja lepša od liberalne laži, gospodine Moras?


LISET (kao Moras): Uvek će te to biti, Liset.


ŠARLOTA (kao Liset): Danas je malo muškaraca spremnih da pičku pretpostave politici. To vam služi na čast, Šarl.


LISET (kao Moras): Da, Liset, na moju staračku čast. Vi ste lepi kao monarhija, Liset. Ali ja više nisam snažan kao monarhija.


ŠARLOTA (kao Liset): Kao i uvek. Žena je uvek tu. I čeka da se pojavi muškarac.


LISET (kao Moras): A ja, Liset, nisam taj muškarac. Ja nisam taj muškarac, moja Liset.


Žene neko vreme igraju ćutke. Zastanu i gledaju jedna u drugu.


ŠARLOTA: Bili ste sjajni, Liset.


LISET: I vi, Šarlota.


ŠARLOTA: Zašto se ranije nismo upoznale? Nas dve.


LISET: Nikad nije kasno.


ŠARLOTA: Kasno je.


LISET: Stvarno. Kasno je. Hoćete li još kafe?


ŠARLOTA: I malo čokolade.


LISET: Svakako. I malo čokolade.

четвртак, 24. новембар 2011.

Preporod?

U Rusiji je nešto počelo da se menja kada su stvari počele da se nazivaju svojim imenima. Balabanov, naprimer. Zašto Srbi još ne smeju okupaciju da nazovu okupacijom, neprijatelja neprijateljem, izdaju izdajom? Strah od sebe. Jer šta onda, kada nazovu?

Treći put

Svi tragaju za nekim trećim putem. Zašto? Da li zbog dijalektike ili zbog užasavajućeg straha da će morati da se opredele, da će morati da stanu i kažu: boriću se?

Drugi put

Preporučuju - prilagodi se. Hm. Ne, ipak... Drugi put.

петак, 18. новембар 2011.

Drama "Smrt u Parizu" u časopisu Riječ

Moja drama "Smrt u Parizu", koja uskoro u prevodu na ruski treba da bude izvedena u Moskvi, u okviru festivala Teatraljnij most (4-7. decembar 2011), upravo je objavljena u časopisu Riječ, broj 3-4, 2011, u izdanju Književnog kluba Brčko distrikta (glavni urednik Žarko Milenić), naravno, na srpskom jeziku.
Ovaj broj meni dragog časopisa Riječ u celosti je posvećen drami, pa tako pored moje drame donosi temat o Tenesi Vilijamsu, drame Almira Bašovića, Žarka Milenića, Dragoljuba Vasića i Hakije Karića, kao i različite tekstove o pozorištu. Promocija broja će biti održana 23. 11. 2011. na Susretima pozorišta u Brčkom (BiH), a na promociji će govoriti dr Sanja Nikčević, dr Srđan Vukadinović i glavni urednik.

Vladimir Kolarić: Smrt u Parizu (pozorišna drama), Riječ, br. 3-4, 2011, 99-122.

Premijera drame "Smrt u Parizu" Vladimira Kolarića u Moskvi

U okviru festivala "Teatraljnij most"u Moskvi, od 4. do 7. decembra 2011. biće izvedeno javno čitanje moje drame "Smrt u Parizu" (prevod Svetlana Pšeničnih), u režiji poznate glumice i rediteljke Julije Aug, zvezde filma "Ovsjanki" koji je bio prikazan i kod nas, i koji je postigao značajan uspeh na festivalu u Veneciji. Program Premijera-PRO, u okviru kog će biti izvedena drama, predstavlja program inostrane drame, i na njemu će učestvovati pisci iz različitih delova sveta, uključujući i, na primer, Španiju ili Veliku Britaniju. "Smrt u Parizu" je, inače, moja diplomska drama, prvi deo trilogije "Evropa- okupacija u tri drame - Pariz, Beč, Beograd", i njeni junaci su, između ostalih, Ernst Jinger, L. F. Selin i Žan Kokto.
Više informacija i program festivala na:
http://premiera-fest.livejournal.com/246604.html





понедељак, 31. октобар 2011.

Promocije Ruskog almanaha i časopisa Tisa

U červrtak 3. 11. u 12 h, u Kulturnom centru Beograda (galerija Artget) biće održana promocija novog broja Ruskog almanaha, odnosno obeležavanje dvadeset godina izlaženja ovog vrhunskog časopisa, koji predstvalja značajnu vezu ove kulture sa svetom, i u praktičnom i u vrednosnom smislu. Podvižništvo Zorislava Paunkovića, kao u vizija pok. Raše Livade, zaslužuju svaku pažnju i poštovanje, jer su dela takvog dometa, pri tome održavana u kontinuitetu čitave dve decenije, retka i u većim kulturama nego što je naša.
Na promociji će, pored mene, govoriti istoričar Miroslav Jovanović, vodeći stručnjak za istoriju ruske emigracije, i urednik Almanaha, prevodilac Zorislav Paunković.
Istog dana i na istom mestu, samo u 13h, dakle odmah posle promocije Ruskog almanaha, održaće se promocija knjževnog časopisa Tisa, koji izdaje Narodna biblioteka Bečej, a odlično uređuje prevodilac Svetislav Travica. Ovaj časopis se već značajno izdvojio u domaćoj književnoj periodici, izborom tekstova prema kriterijumu istinskih književnih sladokusaca. Dakle, o gozbi je reč, pa treba doći, jer "čovek ne živi samo o hlebu". Uostalom, Gurdžijev reče da se pored hrane i vazduha čovek hrani i utiscima, pa se treba uveriti u to i na primeru ovog (i ovih) časopisa, kao i same promocije. Na promociji Tise govoriće Eržebet Kinka, ispred izdavača, urednik Svetislav Travica, odlični pesnik Nenad Milošević i ja, Vladimir Kolarić, pisac i teoretičar filma i umetnosti.

петак, 28. октобар 2011.

"Krvava svadba" na Art-Animi

Moja priča "Krvava svadba", objavljena najpre na ovom blogu, sada je i na meni dragom sajtu Art-Anima. Oni su mi dali jedinu nagradu u životu, zapravo tri nagrade odjednom, na konkursu 357 za najkraću moguću priču - crticu. Kako reče jedan posetilac na tadašnjoj dodeli nagrade, neki student-cvikeraš, što je bilo manje reči, bila je veća nagrada. Prvu nagradu sam osvojio, dakle, sa tri reči: Van-ze... mljac!, drugu takođe za crticu od tri reči: Glog, luk, uh!, a za pet reči tek jednu, i to drugu: Grad spava. U podrumima - glave. To je simpatična stvar, dobio sam gomilu knjiga za nešto što sam uradio za par minuta, i to je bilo sasvim u redu. Kasnije nisam ponavljao slične pustolovine. Fantastika je uvek tu negde, ali nikad u potpunosti. Možda, ipak...
Priča se nalazi na:

Vladimir Kolarić: Krvava svadba
http://art-anima.com/radovi/4-proza/1383-krvava-svadba

четвртак, 27. октобар 2011.

Priča: Rat sela

Još jedna neobjavljena, o Kraljeviću Marku!


Vladimir Kolarić


RAT SELA





Pop Luka je služio u oba zavađena sela, a crkva se nalazila tačno na pola puta između jednog i drugog. Sela su se odavno krvila, niko više ne pamti zbog čega. Pop Luka ih je smirivao koliko je mogao, ali uskoro i njega zamrzeše.

«Odredi se, pope. Ne možeš služiti i Bogu i Satanailu», govorili su seljaci.

Letina je propadala, stoka crkavala, kuće behu zapuštene, sve zbog rata između sela.

I pop Luka pozva Kraljevića Marka.

Marko dojaha na Šarcu, u punom oklopu. Ode kod starešina oba sela i reče da moraju da se izmire, ili će imati posla sa njim. Seljaci pristadoše, Marko se napi vina i ode da spava. Ali seljaci iz oba sela se dogovoriše i zajednički Kraljevića Marka zasuše kamenjem i strelama. Ranjen, Kraljević Marko se povuče u planine. Na planini ga izleči Ravijojla i on se vrati.

Za to vreme, seljaci su proslavljali pobedu. Na kraju su se ujedinili i spalili crkvu, a pop Luku kamenovali, sve do smrti.

Ali Marko uđe u selo. Spali ga, ne ostavi nikog živog, ni ženu ni dete. Krenu u drugo selo. Seljaci mu padoše pred noge. Molili su da im oprosti, da nisu krivi oni, nego oni drugi, što ih je već pobio.

«Svet je pun gada», reče Marko i pobi ih, ne ostavi nikog živog, ni kamen na kamenu.

Marko oplaka popa Luku i sahrani ga. Iz zgarišta crkve izvuče kameni krst i pobode ga u zemlju.

Marko, Ravijojla i Šarac krenuše, ni sami nisu znali kud.

среда, 19. октобар 2011.

Poetska pobeda Alione van der Horst (Ruski almanah 16)

Moj tekst o filmu Boris Riži Alione Van der Horst, objavljen u Ruskom almanahu broj 16, 2011. U ovom broju, pored ostalog, može se pročitati i sjajna proza Viktora Dragunskog i Figl-Migla, poezija Aleksandre Petrove, Henrika Sapgira i Igora Irtenjeva, drama Anatolija Gavrilova, i posebne poslastice u vidu teksta Olge Matič o ljubavnom trouglu oko Bloka, rada N. Jevrejinova o telesnim kaznama u Rusiji, filosofskog dijaloga Grigorija Skorovode i (posebno preporučujem) teksta Alekseja Arsenjeva o Vasiliju Šuljginu. Izuzetno su značajni i rad Tanje Popović o Lazi Kostiću, Vide Golubović o Milošu Moskovljeviću i uspomene iz Rusije Mileta Savića, koje nam predstavlja istoričar Miroslav Jovanović. O filmu, pored mog teksta, tu je i još jedan (ali vrlo vredan) tekst Ivana Velisavljevića o Čehovu u jug. filmu. Uz priloge A. Mokrousova o slikaru Levitanu, prevod sjajnog teksta S. Rahmanjinova o prelid cis-molu, kratke i duhovite priloge Žarka Milenića i Alekseja Slapovskog, to ovaj broj Almanaha, očekivano, čini izuzetno bogatim.


Владимир Коларић


Поетска победа Алионе ван дер Хорст

У Музеју Југословенске кинотеке, 16. маја 2011. одржана је промоција збирке изабраних песама Бориса Рижија у преводу Светислава Травице и издању Фонда „Принцеза Оливера“, под насловом У Русији се растаје заувек (Београд, 2011). На промоцији су поред преводиоца и издавача, Оливере Шарановић, учествовали писац и филмски теоретичар Владимир Коларић, глумац Милош Влалукин, супруга преминулог песника Ирина Књазева и редитељка филма Борис Рижиј, приказаног после промоције, Алиона ван дер Хорст.

Борис Рижиј (1974-2001) је популаран и цењен руски песник генерације перестројке, разапете између одрастања у социјализму и хаоса деведесетих, генерације павићевских „идиоритмика“, која ни у једном времену и простору није пронашла свој дом. Одрастао у криминализованом окружењу Јекатеринбурга, Рижиј овој генерацијској подвојености додаје и сопствену подвојеност између „хулиганства“ и поезије, али и на једном дубљем, поетском и онтолошком нивоу, између живота (љубави) и смрти, што је чест мотив у његовој поезији. Назван „песником-хулиганом“, али и „монахом поезије“, Рижиј о себи и свом времену сведочи живим и јасним поетским језиком, необично зрелим за песника који је свој живот прекратио тако рано.

Документарни филм холандске редитељке руског порекла Алионе ван дер Хорст, Борис Рижиј (Boris Ryzhy, 2008, 60 минута), осветљава управо ову личну и генерацијску, у Рижијевој поезији поетски преображену, подвојеност, откривајући кроз лик песника, али и његових најближих, историјске, друштвене и културне противречности савремене, „транзицијске“ Русије. Користећи различите изворе филмске слике (непосредно бележење префилмске стварности, документарни видео и аудио материјал, дигитални „ријалити“ снимци мобилним телефоном) и различите поступке документаристичког „поиесиса“ (интервју, активни и пасивни репортажни снимак, поетска визуелизација), ауторка ни једног тренутка не одустаје од примата људског лика, као у визуелно-иконичком, тако и у метафоричком смислу, допуштајући да контекст и сва припадајућа „значења“ проистекну из саме „радње“ (праксис) и „заплета“ (митос), из самог поетског „склопа“ овог беспрекорно структурираног и стилски прецизног филма, у ком нема места проивољности и где све води вероватном и нужном, оној „свеповезаности“ и „свеприсутности“ којом поетска логика увек побеђује измаштану логику „стварног“. Као и песништво Бориса Рижија, овај филм се не боји оне мере заноса и радости којом се трансцендира и поетски преображава логика „стварног“, у уметности иначе изговор за немоћ. Овај, у неку руку „несавремени“ поетски изазов у документарном филму је тим већи, али то је уједно и једино истинско поље његовог деловања. Тек у том светлу, метафора „ослобађања“ са краја филма (Артјом и миш), добија свој пуни смисао.

понедељак, 17. октобар 2011.

Časopis Tisa, broj 8-9, 2011.

U novom broju divnog časopisa Tisa (br. 8-9, 2011, urednik Svetislav Travica) objavljen je drugi deo mojih Slatkih priča. Reč je o proznoj celini sastavljenoj od sedam nezavisnih delova-pripovetki, od kojih svaki prati po jedan lik koji mi se prosto, tako, pojavio, toliko jasno da su svi oni - dečak Džoni, Džo, Adrijan, Oleg i Vera, Abdul, Ilja Gofman, Stiv - i danas tu negde sa mnom. Radi se o jednoj od najboljih stvari koje sam napisao, i koja je imala lep prijem kad je emitovana na Trećem programu Radio Beograda.
U broju još možete pročitati temat posvećen Bošku Ivkovu (1942-2010), poeziju Anđelka Erdeljanina, Dejana Bogojevića, Zorana Mandića i Nenada Miloševića. Ovakav visok kriterijum u izboru saradnika primenjen je i na prozu, pa se u časopisu nalaze i prozni prilozi Danice Vukićević, Marije Vujović, Milene Pandurov, kao i drama Ivana Kovača. Posebne poslastice broja su esej E. Obuhove o Mandeljštamu, zapisi Florijana Hajdua i slike Vere Zarić, kojima je opremljen broj. Za kraj, poezija Ernesta Hemingveja i Jevgenija Haritonova.
Ekskluzivno, evo najpre dve Hemingvejeve stvarčice (prevod Bojan Belić):

Neotomistička pesma

Gospod je pastir moj, biće mi potreban
još kratko vreme.

Smrt dobrih momaka

Usisaše nas u sebe,
Kralj i država,
Hrist svemogući
I ostali.
Patriotizam,
Demokratija,
Čast,
Reči i fraze,
Ili nas izjebu ili ubiju.

Lepo...  A od sjajnog Jevgenija Haritonova (prevod S. Travica), koji je sebe smatrao najvećim piscem posle jevanđeliste Jovana i Vajlda, samo ovoliko, čisto da se zagolica radoznalost, naročito u kontekstu otkazanih rizičnih manifestacija:

Definicija ljubavi

Ja se probudih noću
i shvatih:
tvoje disanje je
postalo moje.

Pesme mile
Vi ste čije?

Moje!

U je...

Ser gej
Ser,
Sergej.

понедељак, 10. октобар 2011.

Priča: Krvava svadba

Neobjavljena priča, jedna od onih... Tajna.


Vladimir Kolarić


KRVAVA SVADBA





Knez Bogoje je pratio svatove. Svatovi su bili okićeni suncima. To se ženio knežev sin Vidilo. Negde na pola puta, iz reke izroni zmaj i zgrabi devojku. Svatovi se razbežaše, Vidilo jurnu na zmaja da ga poseče, ali ovaj već nestade u virovima. Za njim ostade samo krv rastrgnute mlade.

Vidilo je plakao na kneževom ramenu.

«Znamo da zmajevi žive na severu, oče. Otkud se ovaj stvori?»

«Slučajno je pao u reku i reka ga donese. Tako je Bog hteo», odgovori knez Bogoje, podiže mač i krenu na sever, da se sveti zmajevima.

Rat protiv zmajeva uđe već u treću godinu. Kneževa vojska se proređivala, Vidila je najveći deo vremena tresla groznica. Leševi zmajeva ležali su duž cele zemlje.

Tada pred kneza istupi Stanilo, koji je znao jezik zmajeva.

«Zmajevi šalju izaslanika, kneže.»

Zmaj se predstavi kao Belijar i ponudi mir.

«Ista nas Božija glina stvori», reče Belijar, «Krv smo krvlju isprali. Živimo u miru.»

«Čemu služe zmajevi, osim da plaše nedužne ljude i proždiru stoku? Koliko god je zmajeva u Edomu, zapamtiće kneza Bogoja.»

I knez poseče Belijara.

Leteći zmajevi su bili izvidnica, oni što bljuju vatru išli su ispred, brzi dugovrati su jurišali.

«Umreću, oče», govorio je Vidilo, oboren groznicom, «Ne prija mi sever. Vrati me kući, oče.»

«Ubili su tvoju ljubav, Vidilo, to je kao da su ubili tebe. Platiće.»

«Platiću ja, oče. Umreću, ako se ne vratimo», molio je Vidilo.

«Izdrži još do ravnodnevnice i sve će biti gotovo.»

Ali Vidilo umre. Zmajevi su nadjačavali.

Knez Bogoje se vrati u svoje zemlje.

«Bože, ako sam učinio neko zlo, kazni me, ako sam činio dobro, nagradi me.»

Zemljom zavlada glad. Vojvode se pobuniše protiv kneza Bogoja.

«Bože, prihvatam sve što mi daš.»

Knez Bogoje se okiti suncima i krenu u boj.

Zmajevi su sišli sa severa, zauzeli opustelu zemlju.

U jednoj pećini nađoše kneza Bogoja, raščupanog i bradatog, unezverenih očiju.

«Ima Boga, zmajevi. Pokajte se.»

Zmajevi ga pustiše, jer nisu dirali ludake.

Zmajevi su uživali u bogatstvu novih zemalja.

Jedan zmaj, Ezijel, što je video budućnost, izađe pred starešinu i reče:

«Vatra se sprema sa nebesa, o veliki. Pašće voda i zemlju će okovati neki beli kamen od te vode. Zmajevi će nestati, ostaće samo mala stvorenja i ljudi, ali drugačiji od ovih.»

«Kakva je to zemlja u kojoj nema zmajeva», reče starešina i nagradi Ezijela.

I nestade Edoma.

Knez Bogoje izađe iz pećine i pozdravi vodu sa nebesa.

Ta voda, i sunce što dolazi posle nje, od sada će za njega biti bog.

четвртак, 22. септембар 2011.

Snobizam, dendizam, kemp

Časopis Treći program sa mojim tekstom "Snobizam, dendizam, kemp", dostupan u celini u pdf.

Vladimir Kolarić: Snobizam, dendizam, kemp, u Treći program, br. 147, 2010, str. 245-257.

http://www.radiobeograd.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=46134&Itemid=99999999

понедељак, 19. септембар 2011.

Priča: Smrt Miladina Sjekloće


Vladimir Kolarić

SMRT MILADINA SJEKLOĆE





Poreklo Miladina Sjekloće po majci bilo je poljsko.

Miladin Sjekloća je nosio somotsku jaknu sa visokom kragnom.

Krio se. Svi su se zaverili protiv njega.

Žigalo ga je u grudima, i otišao je u bolnicu. Čim je ušao čuo je razgovor sestre i doktora, neuspešno sakrivenih iza poluotvorenih vrata.

«Nema mu spasa.», rekao je doktor.

Znao je da govore o njemu.

Kad su ga prozvali, ušao je podignute glave.

«Izvolite. Gde vas boli?» mirno je pitao lekar, starac.

«Znate vi dobro.»

«Kako mogu da znam? Prvi put vas vidim.»

Miladin Sjekloća je podsmešljivo ćutao.

«Vi ste Miladin Sjekloća?»

Doktor je gotovo sricao.

«Eto, vidite da znate.»

«Piše u knjižici. Miladin Sjekloća. Odakle ste vi poreklom? Ja sam Sikirica.»

Miladin Sjekloća je izašao. Napustio je bolnicu. Napolju je bio sunčan dan.

Na zidu pored tramvajske stanice visile su umrlice. Na jednoj je stajala petokraka, seda glava i ime: Miladin M. Sikirica.

Iscepao je plakat.

«Šta to radite, gospodine?»

Čovek u mantilu i sa šeširom na glavi, gledao ga je pravo u oči.

Miladin Sjekloća je uleteo u tramvaj.

Ako mogu ovako brzo da trčim, onda je sve u redu, mislio je. Ne, žiga. Žiga.

Tinejdžerka sa alkicom u nosu ustupila mu je mesto.

Kako me samo gleda. Svi su protiv mene, mrmljao je Miladin Sjekloća.

Nije želeo da uznemirava ženu. Prvo je ispričao par viceva. Već dugo nije pričao viceve. Onda ju je zamolio da sednu.

«Požuri, zagoreće mi sarma.»

Žena je ipak sela, brišući krpom ruke.

«Ne brini, Milka. Sve sam već smislio. Još danas ću napisati testament. Stan će ostati tebi. Ništa ne brini.»

Milka je ćutala.

«Znaš da lekari ništa ne znaju. Ali ja znam njih.»

«Bio si kod lekara?»

Milka ga je gledala pravo u oči. Spustio je pogled.

«Milka, nadam se da sam ti bio dobar muž.»

Milka je ustala.

«Sarma će biti gotova do dva. Možeš li da čekaš?»

Miladin Sjekloća je razmislio.

«Bolje mi naseci malo parizera. I hleba. Može i onog sira, samo malo. Znaš da jedem ko vrabac. Čisto da prebrodim do ručka.»

Jutros je pojeo samo tri pržena jaja i tek malo salame sa senfom. Ono malo džema i pavlaku ne računa.

Prvi je digao slušalicu.

«Majka ti je sigurno rekla.»

«Šta?», pitao je sin, užurban, kao i uvek.

«Za mene. Ništa.»

«Bolestan si?»

«Malo.»

«Drži se, stari. Nego, daj mi kevu.»

Milka je preuzela slušalicu. I dalje je smrdela na sarmu.

Miladin Sjekloća je legao na krevet, obučen. Nije imao običaj da to radi.

«Hoćeš kafu?», pitala je Milka, posle telefonskog.

«Daj.»

Nije mu se pila, ali nije hteo da razočara Milku. Uvek mu je bila dobra žena.

«Prošetaću», rekao je, predveče.

Milka je gledala seriju.

Miladin Sjekloća je šetao. Hteo je da pomazi psa lutalicu. Pas je zarežao.

Svi su protiv mene, govorio je, nečujno, Miladin Sjekloća.

U kafani nema nikog poznatog. U trafici već odavno ne radi Slavka, sa kojom je voleo da porazgovara.

Pijaca je još bila otvorena. Bilo bi lepo kupiti lubenicu, sesti na stepenište i tu je pojesti.

Niko nije prodavao lubenice.

Prošlo je vreme lubenica.

Miladin Sjekloća je krenuo kući.

Lopta mu je proletela tik ispred nosa. Dečak se nije čak ni osvrnuo. Uzeo je loptu i krenuo nazad ka igralištu. Na igralištu je bilo još tri dečaka.

Miladin Sjekloća je zgrabio malog. Bacio ga na beton. Lopta se otkotrljala.

«Ko si ti? Ko si ti?», urlao je na dečaka.

Dečak je otrčao. Igralište je ostalo pusto. Miladin Sjekloća je prošao kroz vratnice rukometnog gola i stao na centar. Udisao je punim plućima. Mesec, kao da se stvarao iz vazduha.

«Ne boli», rekao je, glasno, «Više me ne boli.»

Kamenica je doletela posle neka dva minuta. Pogodila je Miladina Sjekloću pravo u glavu, razbila mu naočare. Miladin Sjekloća je pao.

Ležao je u bolnici. Sin ga je poljubio u glavu i izašao. Niko od unuka nije se ni pojavio. Milka mu je donela kuvanu piletinu, iako zna da on voli pohovanu.

Svi su protiv mene, zaključio je Miladin Sjekloća.


(Iz zbirke "Lutalice", SKC Kragujevac, 2006)

петак, 1. јул 2011.

Priča: Pank rok, ti si moj veliki plačljivko

Moja priča objavljena u zbirci "Lutalice" (SKC Kragujevac, 2006).


Vladimir Kolarić


PANK ROK, TI SI MOJ VELIKI PLAČLJIVKO





Spuštali smo se ka selu. Nebo je bilo prozračno, zvalo nas je. Petar je za pojasom imao vokmen, na ušima slušalice. Pored vokmena bombe.

«Nisam ti primetio kako je sve ozelenelo, dok nisam došao među kuće.»

Petar je govorio glasnije nego što je trebalo, zbog muzike. Slušao je Toj Dols.

Kuće su bile bele, kao od šećera, selo ušoreno, što je retko u ovim planinama. Kao da je doneto od nekud, celo, i spušteno u ovaj vazduh od kog trnu zubi, među izvore vode tako bistre i jake, da od nje opada kosa.

Ništa se nije pomeralo. Ni lišće kao da nije šuštalo, da se bar neko nakašljao.

«Gaje li ovde kokoške, uopšte? Gde su im kerovi? Znaju valjda šta su psi, ili ih brkaju sa vucima?»

Govorio sam i dalje. Uplašen tišinom.

Na sred sela, među kućama, sedela je ludakinja. Na zemlji, otekle guše, u seljačkoj pregači, pravila je venac od maslačaka. Nije se obazirala na nas dvojicu.

Zgledali smo se.

«Šta je ovo koju pičku materinu?»

Petar je ušetao u jedno dvorište. Zalupao je na vrata.

«Ako ne otvorite, svršiću vam u uši, degenerici!»

Otvorio je starac, obučen kao za sahranu.

«Šta je ovo, jebo te?»

Starac je slegnuo ramenima.

«Mi smo stari, ne znamo.»

«Ko je ona sa gušom?»

«A, ona? Luda.»

«Šta će tamo?»

Starac je ponovo slegnuo.

«Tamo je.»

«A što je niste uveli u kuću, ko što je red? Što je neko nije uveo? Svi ste se zavukli ko pacovi, a nju pustili na vazduh, je li?»

«Poješće nam krompir. I humanitarnu pomoć.»

«Šta će vama humanitarna pomoć? Vi ste, bre, seljaci! Gde vam je živina? Sadite.»

«Sve hoće na seljaka.»

«I šta, ako mi nju sad silujemo?»

«Ne bojimo se mi. Neće nju niko onakvu.»

«A šta ako ja volim gušave? Zamerio bi mi?»

«Ne znamo. Mi smo stari ljudi.»

Petar se okrenuo i izašao iz dvorišta. Pružio je ruku ludakinji. Ludakinja je prihvatila, i naklonila se kao dama.

«Slušaj», rekao je starcu, «Ako je izbaciš, drži se.»

Starac je ćutke klimnuo glavom. Uveo je ludakinju u kuću. Pre nego što je zatvorio vrata, videli smo kako ga ludakinja kiti, vencem od cveća.

Nastavili smo. Kuće su bile iste. Na kraju sela, Petar je zalupao na još jedna vrata. Otvorio je čovek u uniformi železničara.

«Šta ćeš ti ovde?»

Čovek je ćutao.

«Lepo te pitam. Ne vidim prugu.»

Čovek je zinuo. Nije imao jezik.

«Imate li crkvu ovde?»

Čovek je odmahnuo glavom.

«Spaljena ili je nemate?»

Čovek je slegnuo ramenima.

«Džamiju?»

Ponovo – ne.

«Školu?»

Ne.

«Pa šta imate?»

Sleganje.

«Jebite se.»

Tišina.

Nastavili smo.

«Šta da im radimo?»

«Biće kako odluče oni koji dolaze iza nas.»

«Zar nije uvek tako?»

«Valjda.»

Uspinjali smo se. Šume su čekale.

Petar je ubacio novu kasetu. Lupnuo je prstima po vokmenu. Odsvirao akord.

«Ramonsi», rekao je.

уторак, 28. јун 2011.

Treći program br. 147, 2010

U časopisu Treći program, broj 147, leto 2010. objavljen je moj rad pod naslovom "Snobizam, dendizam, kemp".

Vladimir Kolarić: "Snobizam, dendizam, kemp", Treći program br. 147, leto 2010, str. 245-257.

Апстракт: У светлу учења о „крају историје“ (А. Кожев), појма природе, аристотеловског схватања о уметности и односу фисис и техне, разматра се порекло, развој и значај појмова снобизма, дендизма и кемпа. Тумачи се припадност кемпа „антиметафизичкој“ традицији и предлаже примена појма кемп на сам принцип несводивости, као принцип слободе.


Кључне речи: Кемп, дендизам, снобизам, крај историје, природа, метафизика, слобода, декаденција, боемија, queer, поп арт.

Ovaj zanimljiv broj donosi i temat o ruskoj teorijskoj sceni, koji je priredio Petar Bojanić, zatim temat "Imperijalne teme", uglavnom o jevrejskom pitanju u Rusiji, i studije i oglede R. Kerovića, A. Lošonca i V. Rakića ("Etički i politički aspekti kognitivnog poboljšanja čoveka").

Treći program Radio Beograda nastavlja da uvećava naše znanje i vežba naš um.

недеља, 12. јун 2011.

Priča: Anđeli

Još jedna ratna priča iz moje zbirke Lutalice (SKC Kragujevac, 2006).


Vladimir Kolarić


ANĐELI





Želeo je da živi u neprekidnoj ekstazi.

Rat je bio deo toga. Bežao je od žena.

Pričao je o jednoj obrijane glave, tetoviranoj, prstiju žutih od lošeg duvana, u koju je svršio kad mu je bilo petnaest. Bila je odbegla robijašica i jedino je ona mogla da ga zadovolji.

Verovao je u romantiku života u podrumu.

Otac mu je bio oficir. Obukao je uniformu da bi se osvetio ocu. Zbog nečega što ni sam nije mogao da razume.

Bio je pijanista, i imao je svoj Portret umetnika u mladosti. Želeo je da svira u zadimljenim podrumima. Ali Beograd nije Njujork, a on je svirao više radi poze nego iz potrebe. Priznavao je da traži smrad amonijaka, srču i pljuvačku na obrazima. Zašto je tako – nije znao.

Sanjao je o Nju Orleansu, o metežu grada, o raznobojnim telima i mirisima, bio je među prvima koji su umeli da spremaju kinesku hranu.

Nosio je stetson sve dok mu ga nisu ukrali neki transvestiti i spalili ga zajedno sa lišćem, u parku.

Ovde je zbog tog stetsona, tako je rekao ostalim momcima kad je došao ovde, u planinu. Nisu ga razumeli.

Stalno ga je pratio miris duvana. Noću su morali silom da mu oduzimaju cigarete, da ih ne oda. Umeo je da se zaboravi, nije to radio namerno.

Jedini nije hteo da se povuče pred tenkom koji ulazi u selo. Sakrio se u ružičnjak, bacio bombu gde treba. Dim cigarete, nije ga odao. Stopio se sa dimom spaljenih kuća.

Dok je prao lice, crno od eksplozija, spazio je zarobljenika kako sedi pod orahom. Zarobljenik je bio plav, prozračan, punih usana, vitak kao mladica, sa pogledom mlade životinje, neuprljane sparivanjem i smrću.

U jednoj kući našao je jabuku, na kredencu. Oprao je jabuku, zajedno sa licem. Hteo je da zagrize. Predomislio se.

Kad ju je pružio zarobljeniku, jabuka je bila još mokra, kao uplakana.

Zarobljenik je uzeo jabuku, kao da je to najprirodnija stvar na svetu. Zagrizao.

On se okrenuo i otišao. Dlan mu je još uvek bio mokar, i lice, od vode, od jabuke. Vetar ga je hladio, krv pevala.

Kad ga je pogodila mina, odneli smo ga u podrum. Podrum je mirisao na vlagu i plesan, bio je ispunjen praznim flašama i teglama, drvenim gajbama, perjem za jastuke, ramovima slika.

Mnogo je krvario. Nije se predugo mučio.

Otišao je oko podne. Perje je sletalo na njegove rane, kao na cvetove, bojilo se iz belog u crveno, poput egzotičnih ptica.

Napolju, gore, tutnjalo je sve jače. Jedina tišina, bila je ona u njemu.

Imao je ime koje nose anđeli.

понедељак, 30. мај 2011.

Priča: Čiste ruke

Jedna od mojih ratnih priča, objavljena u zbirci Lutalice (SKC Kragujevac, 2006).

Vladimir Kolarić

ČISTE RUKE




Rat je kad shvatiš da je čovek meso. Tako sam to video. Govore da sam malouman, ali i ja vidim. Zaiskri ponešto...
Ujutru, rosa sija kao rasuto staklo. Oči devojaka liče na mleko. Ruke ratnika su kao zalasci sunca. To je ono što vidim.
Krpim gume, nosim, služim, sve što treba. Ali pametan sam ja. Moje ruke su čiste. Pogled mi se ne menja.
Gledam ih. Propadaju, a ne vide. Gase se, a misle da plamte.
Blato je, a meni je to raj. Kad me ne gledaju, smejem se. Kažu da sam malouman. Meni su ruke čiste.
Jedno je došao stariji vodnik. Hramao je.
«Problemi sa venama», rekao je i ponudio me cigaretom. Sedeli smo na gumama.
«Pričaj mi nešto.»
Slegnuo sam ramenima.
«Šta da vam pričam?»
«Nešto. Normalno.»
Pričao sam kako sam vozio kombi. Kako se pokvario, a okolo samo kukuruzi. I, ko mi je popravio kombi? Baba.
«Moj pokojni je bio mehaničar. Ja sedela i gledala, pa naučila. Od nečeg mora da se živi.»
Vodnik je gledao u daljinu. Žar cigarete mu je već dosezao do prstiju.
«Ajde sa nama», rekao mi je. «Da znaš kako je tamo. Nema boljeg mesta na svetu.»
Govorio je o rovovima, o Majevici.
«Bio sam jednom. Vodili su me, kad sam bio mali. Zamalo nisam stao na zmiju.»
Pogledao me je. Osmehnuo se.
«Nisi ti toliko lud.»
Ćutao sam. Šta ja znam o tome?
Vodnik je poginuo. Više neće imati problema sa venama.
Nikad nisam video zmiju. Lagao sam ga. Ne znam zašto. Ponekad, tako, ne znam zašto kažem sad ovo, a sad ono. Da li je i kod drugih isto?
A meni, meni su ruke čiste.
Blato liči na rasute utrobe insekata. Kad umire, sunce je kao sveže krvavo meso.
Nešto se bliži. Dolazi. Nisam baš toliko lud. Samo su mi ruke čiste. Vidim. To je sve.

понедељак, 23. мај 2011.

Zbornik Matice srpske za slavistiku broj 78

U Zborniku Matice srpske za slavistiku broj 78, 2010, objavljen je moj rad "Modelizacija sveta u Aristotelovoj poetici i u strukturalnoj semiotici Jurija Lotmana". Tema modelizacije u umetnosti i poetika dekadencije, karakteristična za jedan pravac mojih istraživanja, usaglašavaju se u ideji odbrane umetnosti, po kojoj je naslovljen ovaj nastrani blog.

Vladimir Kolarić: "Modelizacija sveta u Aristotelovoj poetici i u strukturalnoj semiotici Jurija Lotmana", Zbornik Matice srpske za slavistiku, broj 78, 2010, str. 101-118.

Celovit tekst, kao i ceo broj 78 u pdf formatu, nalazi se na:
http://www.maticasrpska.org.rs/casopisi/slavistiku_78.pdf

субота, 21. мај 2011.

Владимир Коларич: Газданов и Сербия

Moj govor o velikom ruskom emigrantskom piscu, poreklom Osetinu, Gajtu Gazdanovu (1903-1971), u prostorijama Predstavništva Republike Severna Osetija-Alanija, u Moskvi, 14. 11. 2008, u organizaciji Instituta za svetsku književnost Ruske akademije nauka (ИМЛИ РАН) i Društva prijatelja Gajta Gazdanova. Svoj rad o Gazdanovu i kempu koji pominjem u izlaganju odnosi se na članak Vladimir Kolarić: "Kemp u djelu Gajta Gazdanova", Književna smotra (Zagreb, Hrvatska), broj 149(3), 2008, str. 33-41.



Владимир Коларич

Газданов и Сербия


Я приехал из Сербии, страны, в которой вышло  первое издание Собрания сочинаний Газданова после России. Также в бывшей Югославии, частью которой была Сербия, был выполнен первый перевод романа Газданова на иностранные языки. Сейчас кроме Сербии, вещи Гайто Газданова опубликованы и вышли отдельными изданиями в Хорватии и Македонии. Один из двух самых лучших сербских режисссеров, Горан Маркович, ещё двадцать лет назад написал киносценарий по роману Газданова «Пробуждение». Если бы этот проект был реализован, это был бы первый фильм по роману Газданова за последние сорок лет. Более подробно об этом можно прочитать в статье Зорислава Паунковича, опубликованной в сборнике, который мы сейчас представляем здесь.

Я писал о творчестве Газданова в статье «Кэмп у Газданова», где пытался научно аргументировать применение этого эстетического и культурологического понятия к творчеству Газданова. В литературоведческом понятии кэмпа характерны эстетизм, ирония, примат стиля над содержанием и размывание границ между массовой и элитарной культурами. Но это не чистая игра «искусства ради искусства», в кэмпе наряду с ироонией присутствует подлинная боль художника.

Я вижу Газданова как писателя, соединяющего Восток и Запад. Культура моей земли — Сербии также находится между Востоком и Западом, более того, основатель сербской культуры Святой Савва ещё в ХП веке сказал, что нам надо быть не  между, а над Востоком и Западом. Такого мнения придерживается и крупный мыслитель ХХ века Святой Николай Велимирович. Сербская культура — это Восток на Западе и Запад на Востоке.  Газданов также писатель с глубоким осознанием эфимерности всего мирского, что есть одно из особых свойств сербской культуры. Эти два основных качества служат причиной огромной популярности Газданова в странах бывшей Югославии.  Есть и более глубокие причины, связанные с  архаикой, с основаниями индоевропейской культуры, к которой принадлежат родина Газданова — Осетия и Сербия.    

Творчество Гайто Газданова особенно целительно в наше время, для которого характерны гордыня и конфликтность, как между людьми, так и между народами.

петак, 20. мај 2011.

Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti broj 17 i 18

Upravo su izašli brojevi Zbornika radova FDU za 2010. godinu, broj 17 i 18. U broju 17 objavljen je moj tekst "Apologija Zapada: Čaadajev, Dali Vorhol" (Apologetics of the West: Chaadaev, Dali, Warhol), jedan od mojih najznačajnijih radova, koji u 14 tačaka donosi originalnu klasifikaciju osobenosti ideje Zapada, sve to primenjujući na stvaralaštvo jednog ruskog, jednog evropskog i jednog američkog predstavnika ove velike ideje.
Puna referenca glasi: Vladimir Kolarić: "Apologija Zapada: Čaadajev, Dali Vorhol", Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti, broj 17, 2010, str. 355-373.
U broju 17 izdvajam i tekstove Ivana Medenice, Enise Uspenski i Žorža Banija o Čehovu, tekstove Lazara Jovanova i Vjere Mujović o "determinaciji modela organizacione kulture srpskih nacionalnih teatara", odnosno "organizaciji i trendovima međunarodne kulturne saranje", tekst Dijane Marojević Diklić o Grotovskom u svetlu religijske filosofije Ivana Iljina, zatim zanimljivi kreatološko istraživanje Tijane Mandić i Irene Ristić, rad "Culture and Beauty" slovenačke profesorke Erike Prijatelj, rad Ninoslave Vićentić o beogradskom novom talasu i sećanje na Ranka Munitića, mladog filosofa i filmskog kritičara Vladana Milanka. O filmu postoje samo tri priloga: rad Grega DeCuira "Black Wave Philosophy: Methodical Marxism" (njegova knjiga o jugoslovenskom crnom talasu upravo je izašla u izdanju Filmskog centra Srbije), tekst Marije Šarović o Hržanovskom i Sorokinu i tekst koji sadrži rezimee učesnika tribine "Novi srpski film - pojam, dometi, kontroverze", održane 23. 10. 2010, na kojoj sam bio moderator.
Broj 18 u celini je posvećen radovima sa naučnog projekta "Obrazovanje, umetnost i mediji u procesu evropskih integracija", i kao priređivači su potpisani Nevena Daković i Mirjana Nikolić. Pored dva teksta o filmu, Nevene Daković ("Srpski film: teorija i praksa: 1990-2009: Balkanizacija, tranzicija, EU integracije") i Aleksandra S. Jankovića ("Mizantropija kao filmski recidiv tranzicije"), izdvajam tekst Nataše Milović "Kreativno korišćenje dramskog teksta u obrazovanju".

субота, 14. мај 2011.

Boris Rižij

U ponedeljak 16. maja u 20 h, u Muzeju Jugoslovenske kinoteke govoriću na promociji zbirke pesama ruskog pesnika Borisa Rižija "U Rusiji se rastaje zauvek" (Fond "Princeza Olivera", 2011). Boris Rižij (1974-2001) je izuzetno talentovan i značajan ruski pesnik "genaracije perestrojke", dakle moje generacije koja podjednako pamti život u socijalizmu kao i agoniju devedesetih. Predstavljan kao pesnik-huligan, poeta-gusar, monah poezije, Rižij je izvršio samoubistvo u svojoj 27. godini života, dostigavši veliku umetničku zrelost. Danas je to cenjen, "živ" pesnik, na čije stihove se komponuju popularne pesme. Jedna od tih pesama biće izvedena u toku promocije, a pesnikove stihove će govoriti Miloš Vlalukin.
Na promociji učestvuju i prevodilac Svetislav Travica, Olivera Šaranović (izdavač), zatim Irina Knjazeva, supruga preminulog pesnika, i holandska rediteljka ruskog porekla Aliona van der Horst, rediteljka odličnog i potresnog dokumentarnog filma o pesniku ("Boris Ryzhy", 2008, 60 min.), koji će biti prikazan posle promocije.
Ovo je uvodna pesma iz zbirke:

Sa dlana, ciganko, hoćeš li umeti
Izgatati mi sudbinu kletu?
Ciganka reče: ti ćeš umreti,
Takvi dugo ne žive na svetu.
Biće ti tuđi sin i ženica,
Drugovi će neprijatelji postati.
Pitaš me šta će te ubiti? Krivica.
Al ti je nikom nemoj dati.
Zašto sam kriv? Jer si živ! -
Smeška se i gleda me u oči.
Sa pijace trešti poznati motiv
I presijavaju se nebesa u noći.

петак, 6. мај 2011.

Časopis Riječ

U novom broju izuzetno kvalitetnog i sadržajnog časopisa "Riječ" (broj 3-4, 2010, Književni klub Brčko distrikt BiH, urednik Žarko Milenić), objavljena su čak dva priloga sa mojim potpisom: priča "Amerika" i članak "Odbrana umetnosti u Brčkom", prvobitno objavljena upravo na ovom blogu.
Iz sadržaja izdvajam prozu izuzetno talentovanog mladog dramaturga i pesnika Luke Kurjačkog, balade Atifa Kujundžića (od pretprošle "Riječi" jednog od mojih omiljenih pesnika), temat o naučnoj fantastici, poeziju i prozu jermenskih autora kao i prepisku srpskim pisaca sa jermenskim srbistom Babkenom Simonjanom, dečju prozu Jurija Nečiporenka i putopis Dragoljuba Vasića, drame Hrista Bojčeva i Patrika Ziskinda, esej Irene Lukšić o problemima prevođenja itd. Tek nameravam da vidim šta je još vredno preporuke, susret sa nama nepoznatim imenima je uvek najuzbudljiviji, kao i svaki susret uostalom.
Na kraju, citat Ibn Arabija, kojim Šefko Kaloper završava svoj tekst objavljen u "Riječi": "Ja slijedim religiju Ljubavi: kojim god putem karavana Ljubavi da krene, taj put je moja religija i moje uvjerenje".

петак, 22. април 2011.

Priča: Jedne noći, volećemo se

Priča objavljena u zbirci "Lutalice" (SKC Kragujevac, 2006), čije delove izgovara Sretko Kalinić (Lazar Jovanov) u najboljoj predstavi KPGT-a "Biciklist" (režija Ljubiša Ristić).

Vladimir Kolarić

JEDNE NOĆI, VOLEĆEMO SE




Isto su moje ruke i moja ljubav, kažem ti, a ti mi veruj. Kad krv uzavri, razlike nema.

Moje ruke pevaju za mene. Zovu me Pavaroti. Glupi su. Misle da je Pavaroti dirigent.

Ja sebe zovem – Kazanova.

Isto je ova krv i ova ljubav, kažem.

Kao hirurg sam i kao precizni mehaničar. Kao pilot sa svojim mnogobrojnim dugmićima.

Veruj mi, nesrećniče.

Ja sam sve što ti ostaje.

Ja sam tvoj ispovednik, ja sam tvoj bog. Ne imaj drugih bogova osim mene. Meni ćeš reći što nećeš ni svojoj ljubavi ni svom Bogu.

Sigurno znaš šta mesar radi sa ovcom. Gurne ruku kroz njene čeljusti, srce joj ščepa, kao jabuku, i izvadi. Napolje, na slobodu. Na svetu slobodu. Srce kuca i dalje, ne shvata da je iščupano.

Jagnje moje nesrećno, kožu ću ti odrati. Možda ću te i pustiti da živiš, ali čovek više nećeš biti. Ne. Nikada.

Opiri se. Budi moj. Što duže budi moj. Što se duže opireš, što kasnije priznaš, sve me više voliš, sve te više volim, ti si smisao mog života, ja tvog.

Ljudi, volimo se. Upućeni smo jedni na druge.

Pun sam ljubavi. Kažem, a ti mi veruj. Gledaj me, dok krvariš, zaljubljenog.

Ovo je ljubav, ali ovo je i posao. Hranim porodicu. Velika je moja porodica. Ne možeš ni da zamisliš koliko je velika moja porodica.

Debeli su zidovi. Ni dušice ne mogu da pobegnu. Telo iznesu, duša se ne vidi, pa ostane. Posle ne ume da izađe. Luta.

Lutaju dušice. Pevaju, glasnije od mojih ruku. Celu noć pevaju.

Znam da me voliš.

Vratićeš se.

Vrati se.

Baciće te na smetlište, dušica će ostati.

Sviđaš mi se, hrabar si.

Volećeš me. Znam da ćeš me voleti.

Moja ruka te u dušicu pretvara. Oslobađa te govana, ovih zidova. I svet su govna i zidovi, čemu da se nadaš.

Dođi. Ne čekaj. Poseti me. Ovde sam. Poseti me. Jedne noći, volećemo se.

четвртак, 31. март 2011.

Priča: Benito i Sofija ili Sunce budućnosti

Moja priča objavljena u zbirci Rat ljubavi i druge priče (Filip Višnjić, 2007) i u Književnim novinama (mart 2006).

Vladimir Kolarić


BENITO I SOFIJA ili SUNCE BUDUĆNOSTI






Bila je lepša od svake iluzije.

«Vi ste jedan od onih koji će mnogo patiti», rekla mu je.

Benito je uživao da je gleda.

«Život ne znači računati. Život znači delovati, Sofija.»

Ostaće zauvek isti, pomislila je.

«Osim ako se sve ne pretvori u glumu. Ako budete glumili, izbeći ćete posledice. Valjda vam je to jasno, Benito?»

«Ja sam čovek vere, Sofija. Vera je tu da se pobrine za posledice.»

«Nikad nisam razumela svu tu dijalektiku uzroka i posledice. Moraćete jednom da me uputite, Benito.»

«Dijalektika nije ništa drugo nego volja. A vere što se tiče, Marksovo učenje je svemoćno zato što je tačno. Još dok sam bio mlad, naučio sam jednu stvar, Sofija, i sam sam je naučio. Na svetu postoje samo dve Otadžbine: Otadžbina eksploatisanih i Otadžbina eksploatatora. Ostalo je dim.»

Osmehnula se, kao da posmatra nešto, u daljini.

«I vi ste od onih koji hoće da spale muzeje, Benito? Ili kad kažete dim, mislite na iluziju?»

«Iluzija je možda jedina realnost života, Sofija.»

Pogledala ga je, nebeski.

«Položite glavu na moje krilo, Benito. Nemojte se stideti. Neka to bude vaša Otadžbina. Dajem vam je.»



Voz je kasnio svega četrdeset minuta. U Bolonji ga je, prema dogovoru, čekao Fabio.

«Niste se mnogo promenili, Fabio.»

«Ni vi, Benito. Nameravate li vi to da ostanete večito mladi?»

«Jedino mladi spremno ćemo dočekati svetski požar. Zar se ne pripremate, Fabio?»

Fabio je uzeo oba kofera. Nosio ih je sa lakoćom neobičnom za tako sitnog čoveka.

«Avanti je sve bolji. Čestitam vam, najiskrenije. Vi ste nam uteha, Benito, svima nama ovde. Još pamtim ono, od reči do reči: «Monarhija, armija, rat! To su tri duhovno – ideološka svetionika, oko kojih su se okupili leptiri italijanskog nacionalizma – zaostali u razvoju. Tri reči, tri institucije, tri apsurda.» Čestitam, Benito. U malo reči – mnogo. Mnogo nam hrabrosti i nade ulivate, i meni i mojim mladim prijateljima.»

«Drugovima, Fabio.»

«Dabome, drugovima.»

«Vidim da me niste zaboravili.»

«Suđeno nam je da se u Italiji viđamo manje nego na strani. Austriju najviše pamtim po vama. Na prvom mestu – vi, na drugom – Radnička komora. Ali, to uostalom i nije važno – Austrija ili Italija, za nas koji nemamo Otadžbinu. Kasnije, više neće biti važno nikome.»

«Kult ličnosti, Fabio, moramo podrediti cilju. Obratite pažnji, Fabio, i vi i vaši mladi prijatelji.»

«Drugovi, Benito.»

«Drugovi, dabome.»

Zastali su da kupe po zemičku kod uličnog prodavca.

«Kako živite?», pitao je Benito prodavca.

«Nikako. Ovo je radnički kraj, gospodine. Snalazimo se», odgovorio je čovek.

«Imaš li decu?»

«Iii... Šestoro.»

«Biće onda hleba, kad počnu da rade.»

«Još su mali, gospodine. A i gde da rade? Jebeno ti je ovo.»

Pozdravili su se sa čovekom i krenuli dalje.

«I još nešto», nastavio je Benito, jedući zemičku, «Pomenuli ste nadu, Fabio. Nada je klerikalna izmišljotina. Vatikan je pacovsko leglo. Nemojte dopustiti da vas zavede lažna ideja cilja, Fabio. Jer, kad započnemo veliku simfoniju, naš orkestar imaće instrumente od čelika.»

«Sjajno govorite, Benito. Ja sam običan mali učitelj, to ću i ostati. Vi ste nešto drugo.»

Fabio je delovao srećno, kao dete.

«Znam kako je to biti nešto drugo, Fabio. U Faenci, u školi, sedeo sam za stolom za siromahe. I to postoji u ovoj našoj Italiji. Jeo sam i osećao kako me svi gledaju. Desetine pari očiju. Podsmešljivih. Osetio sam ja sve to na svojoj koži, Fabio. I da vam kažem – koža je otvrdla. I vilica je počela da mi se grči. Vrat sve teže savijam. Počinjem da izgledam viši nego što stvarno jesam. Valjda mi se gade popovska govna, što puze dole, po zemlji. I muka mi je od smrdljivih buržujskih pičaka, Fabio. Više ni u šta ne gledam, idem samo pravo.»

«Upoznaću vas sa drugovima, Benito. Svi su mladi, ali odlučni. Odgaja ih vaš Avanti, Benito, vaša su to deca. I – ne odrecite se. Mi kažemo: Marks, pa Avanti. Tim redom. Nadam se da nam ne zamerate, Benito?»

Benito je podigao ruke, podigao čelo, prema nebu.

«U celom svetu, naša braća će, kada pogledaju u nebo, videti samo ono što žele, a ne ono što im kažu smrdljivi popovi, truli plemići i usrani buržuji. Tek takvo nebo moći će da obasja poniženog i uvređenog. Tek takvo nebo, i zemlja njime obasjana, oslobodiće ljude od ropstva, od rada, oslobodiće ih od svake nade, jer svaka nada je nada robova. Nada nije potrebna tamo gde nema straha, nada je neprijatelj slobodi, neprijatelj životu, život – to je sloboda, sloboda – to je nebo za koje se borimo, sloboda – to je budućnost, i spremni smo da umremo da bi je zaslužili.»

«Biće, Benito. Kažem vam – biće.»



Otvorio je oči i ugledao je, iznad sebe, u krevetu, na mesečini. Mirisala je na testo. Bila je pekarska pomoćnica i imala je grudi kao hlebove, dvokilaše.

Spustila se, počela da mu liže bradavice, stomak, da mu rije po pupku.

«Kako ste samo snažni, Benito.»

Onda je u usta uzela njegov kurac, već napola ukrućen i počela je da ga sisa, kao da joj je to sve u životu.

«Čika Fabio kaže da volite mlade radnice. Kako sam danas diskutovala, a, Benito?»

«Još, još», dahtao je Benito. Vrtelo mu se u glavi, mislio je da će povratiti.

Uspravila se.

«Uđi u mene», naredila je.



Radnici su oduševljeno klicali.

«Drugovi i drugarice, ta magla, a mi smo ta magla, ta magla neće biti magla patriotskog romantizma, niti magla popovskih prdeža i izdaje takozvanih demokrata, ni magla samoproklamovanih narodnjaka, što se naroda sete samo kad neko treba da počisti njihova govna, ali ni magla izdaje takozvanih građanskih socijalista što ljube popovska i rentijerska dupeta. A – ne, drugovi i drugarice. To će biti magla koja rastvara granice, ukida razlike, magla pobede, slobode za sve, magla radnička, borbena, pravedna i istorijska. Ta magla nije oznaka ni za iluziju ni za san, drugovi i drugarice, ta magla smo mi, mi koji još jedini postojimo u ovom trulom svetu, u ovoj truloj Evropi, u ovoj viziji papinskog usranog pakla i halucinaciji plemićkog i buržujskog nekog novog Rima, sa sve orlovima i suncima, orlovima koji valjda ničemu drugom ne služe nego da pozoblju sav radnički znoj i trud, Suncu koje valjda ničemu drugom ne služi nego da spali vaša pravedna lica i vredne ruke, da osuši vaše oči, oči što još jedine vide budućnost. Drugovi i drugarice, na izdaju građana, mi imamo samo jedan odgovor, a taj odgovor je naš, proleterski, samo naš, jedini mogući odgovor lažljivoj otadžbini i patriotskoj fikciji, kojima je odavno isteklo vreme. Mi, mi smo taj odgovor, drugovi i drugarice radnici, i ne verujte nikome ko tvrdi suprotno. Mi, pod suncem buduće Slobodne Bolonje, slobodne Italije, slobodne Evrope, slobodnog sveta, sveta u kom više neće biti ni Italije, ni Evrope, drugovi i drugarice, u kome neće biti ni papa ni krunisanih nakaza ni građanskih guzica, u kome će biti samo Bolonje, Vićence, Pariza, Londona, slobodnih gradova slobodnih ljudi, radnika, jednakih, predanih, spremnih na sve u ime tog i takvog sveta, te i takve slobode, naše, radničke, na našoj radničkoj zemlji i pod našim radničkim suncem, drugovi i drugarice! Živeo Karl Marks! Proleteri svih zemalja – ujedinite se!»

Masa se stopila u jedno. Lica više nisu gledala Benita. Gledala su – sunce budućnosti.



«Vama je potrebno samo jedno, Benito.»

Benito je odgovorio kako mu je potrebna samo ona.

«Znam to, Benito. Vama je potreban mir. Nađite mir. Tek tada ćete biti veliki.»

Odgovorio je da ne želi da bude veliki.

Sofija se osmehnula, blago, plavooko.

«Ne odlučujete vi o tome, Benito. Ni ja. Iako vam možda sada izgleda da sam svemoguća.»

Rekao je kako ne postoje nemoguće stvari. Kako želi da pravi istoriju, a ne da je trpi.

«Vi ste čovek duha, Benito. Kad tad, slovo partije odvešće vas u ćorsokak. I vi ćete se opredeliti za duh. Istovremeno, želećete da ostanete verni. Onda ćete sagoreti, u sudaru.»

Rekao je da se ne boji sudara, da se ne boji ničega.

«Ovde nije reč o strahu, Benito. Ali nećete moći sami. Samoća rađa sumnju. A vi niste stvoreni za sumnju. Prvi put kad posumnjate – umrećete. Zapamtite, Benito.»

Benito se nasmejao. Nikad neće biti sam, jer ima nju.

«Ja sam vazduh, Benito. Nemojte se hvatati za mene. Ja sam kneginja. Moje vreme je prošlo. To što ste sposobni da u meni vidite i nešto više, već govori o tome da vas nagriza sumnja. Izdaja, Benito. Čuvajte se.»

Pitao je šta mu preporučuje.

«Za početak – novu garderobu. Ne verujem u iznenadne unutrašnje promene. Krenite od garderobe, a posle – šta vam Bog da.»

Ne pominjite mi Boga, želi da zaurla, ali ćuti, iz pristojnosti. Buni se. Kaže da Bog nema šta da mu da, jer on u Boga ne veruje.

«Nikad se ne zna, Benito. Možda Bog veruje u vas.»

Da ne očekuje da spasem svet, nije izdržao a da ne primeti.

«Možda očekuje da najpre spasete Italiju. Ako spasete Italiju, ni svet neće daleko.»

Pa onda je taj njen Bog nekakav italijanski Bog, nekakav Bog – gondolijer ili bljuvač vatre sa Vezuva!

«Ne, Benito. Bog je iznad Italije i Bog je iznad sveta. Bog ne uništava. Bog voli. To je jedino što zna.»

Pao je na kolena.

«Volim vas», zavapio je.

«Vi ste dete, Benito. Veliko, ugojeno, nespretno dete. Samo to.»

«Volite li me, bar malo?»

Sofija se osmehuje. Miluje ga po kosi.

«Mali moj Benito», tepa mu, kao bebi.



«Čekam svoj kraj, potpuno sam. Osećam se kao glumac koji sedi među publikom, gleda svoju predstavu i čeka da se desi što mora da se desi. Ne plašim se smrti, ona je nagrada za nas koji smo mnogo patili.»

(April 1945., Benito Musolini)

петак, 18. март 2011.

Filip od zlata

U subotu, 19. 3. 2011, u 21.50., na Trećem programu Radio Beograda:
Vladimir Kolarić: "Filip od zlata" (odlomak)
Jedna od mojih najboljih i najvažnijih proznih dela.


 

уторак, 15. март 2011.

Časopis Nova Evropa

Nedavno je objavljen zbornik radova o međuratnom časopisu "Nova Evropa", u izdanju Instituta za književnost i umetnost u Beogradu. U zborniku se nalazi i moj rad pod nazivom "Sergej Tagac u Novoj Evropi". Tagac je inače bio jedan od najvažnijih pionira našeg filma, ruski emigrant, autor prvog jugoslovenskog zvučnog filma, prvog tonskog filma i prvog animiranog filma.
Sadržaj ovog izuzetno značajnog i bogatog zbornika može se videti na sajtu Instituta, na sledećoj adresi:
http://www.ikum.org.rs/files/opste/Nova%20Evropa%201920–1941%20sadrzaj.pdf

субота, 5. март 2011.

Priča: Gordi

Moja priča objavljena u zbirci Lutalice (2006, SKC Kragujevac).


Vladimir Kolarić

GORDI




Sedeo je na klupi kada je taj plavi prošao pored njega: visok, vitak, predivno bled, bujne i kovrdžave zlatne kose. I sa njim pratnja, dvojica, crnih, niskih, zdepastih.

To je već treći put da ga vidi. Prvi put, slučajno, iz kola, na Autokomandi, zamišljenog i samog, osim pratnje. Drugi put na ekranu, u gužvi stadiona, za vreme derbija.

Sada je lep i sunčan dan, proleće je, ptice cvrkuću i žene su lepe. Sedi na klupi, izašao je na pauzu da popije na miru kafu u plastičnoj čaši i pojede krofnu sa kremom od višanja. Ali krofna, krofna je jedno: tek kad vidi plavog oseti slast.

Krenulo mu je nabolje. Napredovao je na poslu. Šef mu je čak rekao: «Postajete nezamenjivi, Zorane.»

Retko je kući, ali ćerka, Sofija, ionako ide na časove klavira, sa klavira na balet, sa baleta na časove crtanja, sa crtanja na matematiku, sa matematike u dramski studio. Talentovana je, uživa.

Gorica kaže: «Zorane, a da je damo na aikido?»

Zoran kaže: «Pitaj Sofiju.»

Sofija je oduševljena.

«Sad ću imati vremena za aromoterapiju», kaže Gorica.

Zoran je zadovoljan.

Vraća se na posao. «Priča se o tebi», kaže mu Elvira, pi-ar. «Kažu da su uhvatio Boga za muda.»

Zoran se smeje.

Za vikend izlazi sam. Sofija je na plivanju, Gorica na fitnesu. Voli šumu, kad sunce promiče kroz krošnje.

Zastaje. U susret mu ide on. Jedan pratilac šutira bačenu konzervu ribe.

Nije u stanju da se pokrene. Idu pravo ka njemu.

Plavi zastaje. Gleda Zorana u oči i osmehuje se.

«Dobar dan», kaže Zoran.

Pratioci se zakikoću. Plavi se osmehuje, pun sunca.

«Zar nije uvek zora, Zorane?» kaže. Glas mu je kao muzika.

«Zovem se Gordi», kaže.

Zoran pada na kolena. Pratioci se kikoću sve zlobnije.

«Sećaš li se Tihomira, Zorane?»

«Tihomira? Ne sećam se nikakvog Tihomira.»

Gordi mu prelazi rukom preko lica.

«Seti se.»

Tihomir, mali brat. Lepe plave oči. Osmeh. Uvek osmeh.«Danas sam naučio da sviram Pastrmku, hoćeš da čuješ?» Muzika kao iz sna: Tihomir koji žmuri, zanesen. Mrzi Tihomira. Tihomira gura kad niko ne gleda. Tihomir pada pod voz.

«Došao si da me kazniš?»

Pratnja već urla. Gordi je tiši od ptica.

«Ne, Zorane. ja ne kažnjavam.»

Gordi mu prelazi rukom preko lica.

«Zaboravi.»

Gorica ga čeka u stanu. Pije vitaminski koktel.

«Otkud ti?», pita je.

«Ma, morala sam da idem po Sofiju. Zamisli šta se dogodilo. Neki mali se utopio na plivanju.»

«Tata.»

Sofija mu se baca u zagrljaj.

«Dobila sam peticu.»





































четвртак, 10. фебруар 2011.

Priča: Afrodita Sodomika

Moja priča objavljena u zbirci Rat ljubavi i druge priče (Filip Višnjić, Beograd, 2007).


AFRODITA SODOMIKA




Ima dana kada me zli duh uznemirava.

(Sveti Jovan Kronštatski)



Vladimir Kolarić je ušao u stan, otvorio sve prozore, napolju je sijalo sunce, onda je seo za radni sto, uključio kompjuter, a tamo ga je čekalo pismo od Aleksandra Grimaldija:

«Vladimire Kolariću, raduje me što mogu da kažem kako je sve spremno za vaš dolazak. Iz Tvrđave Srbije, prema dogovoru, krenućete tačno u ponoć. U Milanu čekaju vas nova uputstva. Užasnut belinom, Vaš, Aleksandro Grimaldi.»

Izbrisao je poruku i sačekao da se Kristina vrati sa posla. Bila je umorna i on joj je skuvao kafu. Ništa joj nije rekao o putu, nije smeo da joj kaže. Bio je zavetovan.

«Ovo je pakao», rekla je Kristina pričajući o poslu i o gradskoj gužvi.

Radovao se susretu sa Grimaldijem. Nikad neće moći da zaboravi njegovog malog sina, Pjeroa. Pjero je bio najlepše dete na svetu. Seća se, doručkovali su jednom, u Firenci, na terasi hotela Lučija. Jedna pčela se sve vreme vrzma oko njih i dečak je ubija kašičicom. Zvonko se nasmeje, zatim zadrhti, uzme nepomično malo telo u dlan i izrecituje molitvu, na latinskom. Nikada više nije ubio pčelu.

Sada je Pjero mrtav. Ubila ga je ona, krvava Helena Valdner.

«Ja ne mogu da joj se osvetim», govorio je Kolariću Aleksandro Grimaldi, «Svi će posumnjati u mene. Pomozite mi. Vi ste veliki pisac, Vladimire Kolariću, učite se hrabrosti i užasu. Uostalom, vi ste jedini koji se usudio da piše o Heleni Valdner.»

Pjero mu nije izbijao iz glave. Bio je i na sahrani. Službu je vršio kardinal Ketering, pevali su Bečki dečaci. Bilo je to nešto najtužnije što je Vladimir Kolarić ikada video.

«Ubila mi je dete», poveravao mu se Aleksandro Grimaldi. «I znate šta, Kolariću: patnja nije nikakva prozračnost svetlosti ili dubina tame, ništa burno, ni bljesak ni pad. Sve je tu, svet je tu, sve je u redu, samo – pokriveno skramom. Ispražnjeno nekako, isisano. Ne mogu to da vam opišem, Kolariću. Vernik sam, i neka mi Bog oprosti, ali onaj koji pati vidi kako bi izgledao svet bez Boga. Užasno je, Kolariću, verujte mi. Bojim se da ću pokleknuti. Uzela mi je dete, molim se da mi ne uzme i Boga. Jeste li primetili», Grimaldi je ponovo pričao o sinu, «kako mu je kosica mirisala na šampanjac?»

I onda je Vladimir Kolarić sleteo u Milano, otišao na železničku stanicu, iz kasete izvadio štap i polucilinder, šešir stavio na glavu i krenuo.

Prvo se susreo sa teroristom Ramadijem, kojem je Helena Valdner spalila lice. Ramadi je znao gde je ona i bio je spreman da to kaže Kolariću, za novac koji mu je obezbedio Grimaldi.

«Ja bih je ubio, e da znate koliko rado, delijo Kolariću, ali ne smem, svi će odmah znati da sam ja. Nek te Alah čuva, šehide.»

Onda je Vladimir Kolarić nastavio dalje. Od Elmora Volfa, aktiviste «Dece Severa», dobio je pištolj.

«Tri mi je prsta odsekla, brate. Zaklao bih je, ovim rukama, samo da nisam sumnjiv. Budi nagrađen u Valhali, junače.»

Municiju je dobio od Bolonjezea, komesara «Crvenih Armada». Bolonjezea je Helena Valdner uštrojila.

Bezbedno bekstvo garantovao mu je Lengli, tajanstveni gospodin u mekintošu.

«Ostalo je naša briga», rekao je Kolariću i nestao u magli.

I onda je ludak Kolarić jurio sve brže, svetla su promicala, tama je bila krajnja. Helenu Valdner Vladimir Kolarić je pronašao u hotelu Šeraton.

Helena je bila bela i udaljena, govorila je kao da peva. Bila je lepota sama.

«Zašto si došao kod mene, dečače?»

Vladimir Kolarić je izvukao pištolj. Nišan je laserski, meci teflonski.

«Misliš da će svet biti bolji kad mene više ne bude bilo? Tako su te naučili, dečače?»

«Nećeš se izvući! Nećeš me obmanuti, kao što si druge. Ja sam otporan», vikao je ludak Kolarić.

«Za šta me optužuješ? Šta sam ti to uradila, pišče?»

«Ubila si Pjeroa. Voleli smo se», ludak Kolarić nije mogao da zaustavi suze.

«Nisam ga ubila. Ja sam Pjeroova majka», zagudela je Helena Valdner.

«Lažeš!»

«Poštedi me, i ostani živ.»

«Pretiš mi?»

«Ako me ubiješ, oni će ubiti tebe. Idi kući, dečače.»

Vladimir Kolarić je urlao. Bacio je pištolj na pod.

«Ja sam njihova senka, dečače.»

Vladimir Kolarić je gurnuo pištolj prema Heleni Valdner.

«Ubij me.»

Helena Valdner se nije ni pomakla.

«Ja ne ubijam. Ja volim. Ja sam samo žena, dečače.»

Izvadila je jednu fotografiju, iz grudi, kraj srca. Na fotografiji su bili Grimaldi, Pjero i Helena, nasmejani.

«Mislio si da se Pjero rodio sam?»

Vladimir Kolarić se vratio u Tvrđavu Srbiju.

Aleksandro Grimaldi mu je još neko vreme slao poruke. Onda je i to prestalo.

Vladimir Kolarić je pao na kolena pred Kristinom.

«Oprosti mi», rekao je.

Kristina ga je zagrlila, privila ga je na grudi.

«Bićeš tata, Kolariću. Tata, čuješ li?»

Vladimir Kolarić joj je poljubio pupak.

«Venčaćemo se u crkvi», rekao je.

«U crkvi», odgovorila je Kristina.

Vladimir Kolarić je sanjao Grimaldija, kardinala Keteringa, teroristu Ramadija, Elmora Volfa, Bolonjezea i Lenglija, u obruču, oko Tvrđave Srbije.

Vladimir Kolarić se smešio. Bio je spokojan.


«Brak je otkrivenje i misterija. U njemu mi vidimo potpuni preobražaj ljudskog bića, širenje njegove ličnosti, svežu viziju, novo poimanje života i kroz to ponovno rađanje za sve u novoj punoći.

Naš moderni individualizam stvara posebne teškoće u bračnom životu. Neophodan je obostran napor da bismo ih savladali i da bismo uspeli da brak bude 'hodanje u prisustvu Božjem'. (Jedino Crkva može da pruži potpuno i stvarno rešenje svih problema). I tu ima nešto, što može izgledati kao najprostija stvar, ali koju je najteže postići – čvrsta namera da se dozvoli svakom supružniku da očuva svoje pravo mesto u braku – da žena smerno preuzme drugo mesto, a muž da preuzme teret i odgovornost glave porodice. Ako postoji ovakva čvrsta namera i želja, Bog će nam uvek pomoći da idemo teškom stazom, stazom mučeništva – jer pesma 'svjati mučenici' se peva tokom ophoda na venčanju – ali takođe i stazom života što daje najsilniju radost.

Brak i kao telesna ljubav, je vrlo velika tajna i misterija. Kroz njega se postiže najrealniji i u isto vreme i najmisteriozniji od svih mogućih oblika ljudske povezanosti. A kvalitativno brak nam omogućuje da prevaziđemo sva obična pravila ljudskih odnosa i da uđemo u oblast čudesnog i nadčovečanskog.

U telesnoj ljubavi, pored njene vrednosti po sebi, Bog je dao ljudskom rodu da bude saučesnik u Njegovoj svemoći: čovek stvara čoveka, nova duša dolazi na svet.» (OTAC ALEKSANDAR JELČANJINOV, 1881-1934)