четвртак, 24. март 2016.

Ratne priče na Odbrani umetnosti

Povodom 24. 3. podsećam na nekoliko kratkih ratnih priča koje sam postavio na ovom blogu, uglavnom iz moje prve zbirke "Lutalice".

Anđeli
http://vladimirkolaric.blogspot.rs/2011/06/prica-aneli.html

Čiste ruke
http://vladimirkolaric.blogspot.rs/2011/05/prica-ciste-ruke.html

Pank rok, ti si moj veliki plačljivko
http://vladimirkolaric.blogspot.rs/2011/07/prica-pank-rok-ti-si-moj-veliki.html

I jedna ne o našem ratu, ali o ratu nad ratovima. Kao i sledeća, iz neobjavljene zbirke "Tajna purpurnih zora":

Poj boga Kršne
http://vladimirkolaric.blogspot.rs/2010/12/prica-poj-boga-krsne.html

Rat sela (o Marku Kraljeviću!)
http://vladimirkolaric.blogspot.rs/2011/10/prica-rat-sela.html

 

субота, 19. март 2016.

VLAŽNOST (Nikola Ljuca, 2016)


Vladimir Kolarić

 

PEJZAŽI U MAGLI

 

„Vlažnost“ Nikole Ljuce je srpski film koji se do sad najeksplicitnije bavi domaćom kompradorskom elitom, i to upravo kao kompradorskom, a samim tim i našim kolonijalnim iskustvom.

Ova elita se sagledava sa stanovišta telesnosti, pa ovi odreda lepi glumci reprezentuju likove koji se bukvalno raspadaju i zaudaraju u svojim skupim odelima, guše u svojim skupim domovima, a koji teško da se uopšte mogu nazvati domovima.

I ova elita se sagledava sa stanovišta njihove društvene izolacije i njihove društvene svesti, gde se sveopšta rasprodaja otkriva kao njihova jedina poslovna strategija. Funkcija kvantitativno većinskog ostatka društva je tek u opsluživanju ove elite, a njen kompradorski identitet se otvoreno izjednačava sa kvislinškim.

Estetski i poetski predvidiv derivat euroimažovskog ideološko-birokratskog modela, i samog u osnovi kolonijalnog, „Vlažnost“ je ipak rađen sa dozom poetičke brižljivosti i izražajne kultivisanosti, da mu ipak treba pristupiti kao umetničkom i filmskom delu, a ne tek kao segmentu jednog velikog projekta manipulacije svešću, što je već sasvim izuzetno. Bez preteranog kinestetičkog rafinmana i suptilnog i autentično filmskog osećaja za podtekst (dramaturgija termita), ovaj film i njegovi autori se ipak ne odriču izvesne računice, prava da govore iz kontre, prava da u zadatim okvirima plasiraju neke makar i prividno subverzivne sadržaje. Oni računaju na publiku, nadajući se da će ona umeti da prepozna ono nerečeno i nedorečeno, da će ona dati filmu ono čega u njemu možda i nema ili makar nema u obećanoj i najavljenoj ili tek naslućenoj (željenoj?) meri. Ovaj film dakle računa na publiku koja će biti spremna da učitava, na publiku hrabriju nego što su sami njegovi stvaraoci. Računa i na mode i na tendencije i na talase koji će ono skriveno, zabranjeno i potisnuto učiniti vidljivim i štaviše, legitimnim i poželjnim, a što velikim delom već čine. Računa na vreme za koje se čini radi za njega.

A da li je sve to dobra računica, da li se može tako lako pomiriti konformizam i provokacija, kalkulacija i stvaralaštvo, videćemo. Najpre na osnovu odgovora publike, sadašnje i buduće, koja će ovaj film prepoznati i osetiti kao poziv - ili ne. U oba slučaja, publika neće biti kriva. Kriv je uvek onaj ko drži baklju, kada se za baklju već mašio. Ili to uopšte nije bila baklja, nego nam se u magli tek pričinilo? Možda tek propisani saobraćajni znak?

субота, 12. март 2016.

MILJENKO JERGOVIĆ : BUICK RIVERA


Vladimir Kolarić

 

BIĆE I JEZIK

 

Postjugoslovenski popularni mejnstrim, kada je književnost u pitanju, ne predstavlja komercijalni, nego, a i kako bi drugačije, politički projekat. Srećom, u kolonijalnoj kulturi i kulturnoj svesti koja dominira ostacima nekadašnje države, odavno je normalizovan stav po kom su komercijalno i popularno potpuno razdvojeni fenomeni, odnosno da popularno ne samo da ne podrazumeva, nego da je i poželjno da nema primarno tržišnu motivaciju.

Popularno se u ovoj literaturi stoga oslobađa žanrovskih, tipoloških i ikonografskih elemenata prepoznatljivih za angloameričku, dakle kapitalističku (a kakva bi drugo bila?) popularnu kulturu, dok se u distribuciji i recepciji negira njen industrijsko-reproduktivni karakter. Popularna kultura Zapada eksplicitno je prisutna tek u svetu dela, u meri u kojoj signalizira zapadnjački identitet ili češće tek čežnju za takvim identitetom određenog broja, najčešće nosećih i za uspostavljanje pripovedne perspektive ključnih aktera.

Poetičko apstrahovanje i uopštavanje se stoga umesto na žanrovsko-tipološko-ikonografskim elementima definisanim u angloameričkoj popularnoj kulturi dvedesetog veka, utemeljuje na modifikovanju tradicionalnog realističkog narativa, mitologemi „malog čoveka“ i na nečemu što bi trebalo da bude prepoznatljivi postjugoslovenski „senzibilitet“, ili "mentalitet" postjugoslovenskog čoveka, kreiran na razmeđu Istoka i Zapada.

Kako nije i ne može biti definisana nacionalno, literatura postjugoslovenskog popularnog mejnstrima nije definisana ni jezički, pošto to u kontekstu bujanja od zapadnih centara moći podržanih i usmerenih jezičkih nacionalizama i separatizama, ne bi bilo politički korektno. Upravo stoga, ona je definisana pomenutim senzibilitetom, odnosno kolonijalnim konstruktom čiji je cilj dezaktiviranje stvaralačkih potencijala bivših jugoslovenskih naroda, pa time i buđenje njihovog, uvek pretećeg, političkog subjektiviteta.

Između bauka komunizma i bauka nacionalizma, a u svrhu negiranja same mogućnosti stvaranja neke nove nacionalne ili nadnacionalne ideologije (ili ideologija), postjugoslovenska, takozvana regionalna kulturna mašinerija stvara kolonijalnu simulaciju kulturno-umetničke, ali i ideološko-političke proizvodnje.

Američki imperijalno-planetaristički i evropski birokratsko-sekularistički kolonijalizam, a na iskustvima projekta očuvanja jugoslovenskog jedinstva iz 80-ih godina 20-og veka (sa osloncem na BiH kao na geografsko i simboličko središte bivše države), na našim prostorima stvara jednog kulturno-ideološkog Frankenštajna, čiji je cilj, umnogome uostalom samoskrivljena i samoželjena, kulturno-politička pasivizacija. Nezrelost i strah se kao i uvek skupo plaćaju, pa u literaturi i umetnosti umesto stvaralaca imamo birokrate, umesto ličnosti pione, a umesto likova i priča slogane i pošalice.

Ideološki motivisana literatura neminovno reprodukuje isključivo kolektivna a ne lična iskustva, a kako bazično kolektivistički karakter postjugoslovenskog popularnog mejnstrima ne bi dobio nacionalni/nacionalistički  predznak (a o internacionalnom da ne govorimo, jer to više ne sme ni da se pomene), njen medij postaje „mali čovek“, i to mali čovek „ovih prostora“, „između Istoka i Zapada“. Spoj Andrića, Praške škole i, recimo, Crvene jabuke, za sada stvara konglomerat kojim se sasvim uspešno opslužuje postojeći poredak.

Miljenko Jergović je u ovom kontekstu tek viđenija vedeta ove zaglupljujuće mitomanije, a „Buick Rivera“ tek jedan, možda i ne najtipičniji njen primer. Ovde stoga i nije bila reč o njemu, već o onome čega je reprezent. O onome čijim jezikom govori i čijim se bićem služi.

уторак, 8. март 2016.

AVERČENKO na Radio Beogradu!

Dramatizacija priče klasika ruske satirične književnosti na Dramskom programu Radio Bg:


   09. март – среда



 
  
РАДИО ИГРА (Радио Београд 2 – 18.32)

 

Аркадиј Аверченко ПЕТУХОВ (Премијера) 

 
  
Шта се догоди када љубоморни муж почини прељубу, тема је Аверченковог „Петухова“. Прича је сатира брачних и друштвених односа и пародија сентименталних наратива на тему прељубе. Уз Зошченка и Иљфа и Петрова, Аркадиј Аверченко се сматра водећим руским хумористом и сатиричарем првих деценија 20. века. Његове књиге се и данас објављују у Русији и у иностранству.
Улоге тумаче: Андреј Шепетковски, Дубравко Јовановић, Тања Мирчетић и Мариана Аранђеловић
Драматизација: Оливера Коларић
Превод: Жарко Миленић
Лектор: Олга Бабић
Музички сарадник: Предраг Васић
Тон-мајстор: Зоран Узелац
Редитељ: Зоран Рангелов
Уредник серије: Оливера Коларић

 
Podkast na:http://www.rts.rs/page/radio/ci/story/28/%D0%A0%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BE+%D0%91%D0%B5%D0%BE%D0%B3%D1%80%D0%B0%D0%B4+2/2236647/%D0%A0%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BE+%D0%B8%D0%B3%D1%80%D0%B0%3A+%D0%90%D1%80%D0%BA%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D1%98+%D0%A2%D0%B8%D0%BC%D0%BE%D1%84%D0%B5%D1%98%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%87+%D0%90%D0%B2%D0%B5%D1%80%D1%87%D0%B5%D0%BD%D0%BA%D0%BE+-+%D0%9F%D0%B5%D1%82%D1%83%D1%85%D0%BE%D0%B2+%28%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%BC%D0%B8%D1%98%D0%B5%D1%80%D0%B0%29.html
 
 
 
Moj tekst o ovom piscu nalazi se na:
 


петак, 4. март 2016.

Zorislav Paunković: RUSKE TEME


Vladimir Kolarić

 

RUSI DOLAZE

 

Od Zorislava Paunkovića, rusiste, prevodioca i urednika „Ruskog almanaha“, kao od prijatelja i urednika, naučio sam mnogo o jasnom i konciznom pisanju: da je na stranici-dve moguće mnogo toga reći, i to pitko, pregledno i jasno. Nekada mi je to uspevalo, nekada ne. Zorislavu uspeva.

Drugo izdanje njegove knjige iz 2010. godine, „Ruske teme“ (Balkanski književni glasnik, 2016), donosi dva dodatna teksta na teme ruske književnosti i kulture, kao i četiri teksta drugih autora o prvom izdanju knjige, i to autora koji su značajna imena naše i ruske publicistike, književnosti i kulture.

S obzirom na brojne predrasude i nepoznavanje savremene ruske kulture u našoj sredini, ova knjiga je, pre nego informativnošću, dragocena svojom živom i dinamičnom raznovrsnošću, koja ukazuje i na sličnu raznovrsnost kulture o kojoj govori. Paunkovića strategija u izboru i oblikovanju materijala je uključivost umesto isključivosti, kao i podsticajnost umesto normativnosti.

Ipak, kao napisana na srpskom jeziku i delo srpskog autora, ona je pre svega deo srpske kulture, i kao takva jedno živo prisustvo, jedna svetlost i jedna nada da se, uprkos svemu, i tako može: mirno, elegantno, dostojanstveno, sa znanjem.

Dodir sa ovom knjigom je stoga priključivanje na jedno energetsko polje koje svojim intenzitetom značajno prevazilazi standardne domete jedne, u osnovi, učmale, zatvorene i nepodsticajne kulturne sredine kakva je naša. A više ovakvih knjiga i ovakvih autora, to je jedini pravi put ka njenom oporavku, njenom preobražaju, njenom razlogu za istinsko postojanje, a ne tek za tavorenje. Zagrevanje srca i razmrdavanje mozga, to treba.

Čovek treba da bira društvo i da bira knjige, mora da koliko god može upravlja energijama koja ga okružuju i koje deluju na njega. Da sve bude što življe i ostvarenije, da ga ne oblikuje nedovršenost i mutljag. A ja sam sa Zorislavom baš imao sreće.