субота, 20. децембар 2014.

Jurij Nečiporenko u prevodu Vladimira Kolarića


Roman Jurija Nečiporenka "Lomonosov, carski pomoćnik" upravo je objavio Književni klub Brčko, u mom prevodu. Radi se o prelepoj biografiji velikog ruskog naučnika, pesnika (i šta još sve ne) Mihaila Lononosova, namenjenoj deci i odraslima, saglasno Nečiporenkovom konceptu literature namenjene svim starijima od 10 godina. Ovo je ujedno i prva knjiga na srpskom jeziku o ovoj izuzetnoj ličnosti ruske kulture, bez koje se ista ne može ni razumeti kako valja.
Slično svom junaku, i Jurij Nečiporenko je jedna od značajnih i zanimljivih ličnosti (savremene) ruske kulture, doktor fizike, profesor univerziteta (i to baš moskovskog "Lomonosova"), performer, esejista i kritičar, pisac nekoliko sjajnih knjiga za decu i odrasle, od kojih je na srpski prevedena knjiga o Gogolju "Dečak sa vašara" (prevod Aleksandra Grubor), a na hrvatski "Očeve ratne priče" (prevod Žarko Milenić).
Ovde ću preneti poglavlje pod nazivom "Tikvan i Varjazi", kao ilustraciju, ali i zbog zanimljive teme, ponovo aktuelne, o poreklu naroda, ovaj put Rusa.


Tikvan i Varjazi

Vrhunac svog stvaralaštva Lomonosov je dosegao za vreme vladavine ćerke Petra Velikog, carice Jelizavete. Ona je stupila na presto u decembru 1741. godine, nedugo posle Lomonosovljevog povratka iz Nemačke. Lomonosov je postao dvorki pesnik Jelizavete Petrovne i njen ljubimac: za odu napisanu 1748. godine poklonila mu je dve hiljade rubalja - toliko novca da su bile potrebne dve zaprege da mu ga dopreme! On je ispunjavao najrazličitije caričine zapovesti: odjednom je otkrila kako još nije napisana istorija Rusije. A ko da napiše istoriju ruske države? Naravno, Lomonosov! A akademik hemičar je morao da ostavi svoje poslove i da počne da se bavi istorijom. Napisao je značajnu knjigu i postavio osnove ruske istorijske nauke.

Lomonosov je bio nalik na Ivanočku-budalicu iz narodnih priča ili Tikvana iz Puškinovih bajki, koji ispunjava svaki zadatak koji mu povere. Pojavilo se iskušenje eksploatisanja Lomonosova, da se vidi za šta je on sve sposoban. Piše otmene pesme, odlične pripovesti, izrađuje izvanredne mozaike, drži zanimljiva predavanja! Šta god dotakne pretvori se u zlato, što bi se reklo u narodu... Ali Lomonosov je za razliku od Tikvana imao svoja naučna interesovanja. Carske naredbe su mu padale teško, jer su ga sprečavale da se bavi naukom. U pismu Ivanu Šuvalovu on brani svoje bavljenje fizikom i hemijom: tobože, svakom čoveku je potreban predah, a dok drugi predah traže u bilijarnici, on se, eto, umesto bilijara opredelio za oglede u "fizičkom pozorištu". Inače, bilijar ovde nije pomenut slučajno: i njega je Lomonosov igrao bolje od svih!

Lomonosov je pažljivo pratio radove nemačkih akademika koji su pisali o istoriji Rusije. I zaista: sa njima je trebalo biti oprezan! Bilo je Nemaca koji su nameravali da ponize Ruse, povrede njihovo nacionalno dostojanstvo... Tobože, ti Rusi su sve divljak do divljaka, tek izašli iz šume i igraju kako sviraju civilizovaniji narodi. To Lomonosov nije mogao da istrpi: da nam se izruguju za naše pare! Zatim se sporio i sa akademikom Milerom, koji je podržavao takozvano "normansku" teoriju o tome da Rusi nisu mogli da ustanove poredak na sopstvenoj zemlji, zbog čega su pozvali strance da njima vladaju, Varjage. Tu teoriju nije izmislio Miler, već mladi naučnik Gotlib Bajer, ali on je rano umro, pa je sa Lomonosovom morao da se nosi Miler.

Kako je Miler mnogo pisao na ovu temu, Lomonosov je tražio da on iz svojih radova izbaci sve ono što bi moglo da bude uvredljivo za Ruse. Ali, Miler se usprotivio: drag mu je Lomonosov, ali mu je istina draža! Tada je Lomonosov pronašao naučne argumente, na osnovu kojih se Miler složio da Varjage ne treba smatrati Nemcima ili Šveđanima, nego slovenskim plemenima, koja su živela na Baltiku.

Moguće je zamisliti ostrašćenu atmosferu sporova na Akademiji: ogroman poput lava akademik Gerhard Miler i nimalo sitniji akademik Mihail Lomonosov urlaju su jedan na drugog, sve udarajući štapovima po podu!

U pomoć Mileru iz Nemačke je stigao Šlocer. On je u Peterburgu pronašao ruske letopise i stekao utisak da ga pre njega niko nije čitao. Naravno, čitao ih je Lomonosov, ali Šlocer nije obraćao ni najmanju pažnju na nekog tamo hemičara (mada je ovaj već napisao knjigu o istoriji Rusije). Šlocer je zaključio da letopisi do sada nisu opisani, i počeo je potajno da ih prepisuje. Želeo je da ih pošalje u Nemačku zajedno sa statističkim podacima o savremenoj Rusiji. Lomonosov se, kada je saznao za takve špijunske namere, razbesneo i zahtevao da se kod Šlocera obavi pretres. Šlocera je podržavao Johan Taubert - novi upravnik kancelarije, postevljen posle Šumaherove smrti. Saznavši za predstojeći pretres, on je dotrčao kod Šlocera i odneo njegove radove. Tako ništa nisu našli... Lomonosov se dosetio šta se dogodilo i pisao od srca: "Neko ga štiti! Sve je otkriveno tom ludaku Šloceru. Poverovali su čoveku kod koga nema ni uma, ni savesti, preporučenom od strane mojih neprijatelja. Podnosim sve samo zbog toga što se trudim da sačuvam delo Petra Velikog, da se Rusi obrazuju i pokažu svoje dostojanstvo".

Lomonosov je umro, a malo ko se usuđivao da brani njegove stavove, pošto se većina slagala sa tim da su nama vladali Varjazi. Ali nedavno je izašla knjiga istoričara Vjačeslava Fomina, u kojoj se tvrdi da je Lomonosov bio u pravu. Zbog toga što u istoriji sporovi umeju da traju vekovima, istorija samo jednog takvog spora bi mogla da zapremi desetak tomova... Vladali nama Varjazi ili ne, ko su oni uopšte bili i ko smo mi bili pre hiljadu godina? Savremeni naučnik Sergej Kara-Murza smatra da su Sloveni pozvali strance da njima vladaju, zato što im je bilo žao da svojima naturaju breme vlasti (jer vlast kvari ljude), a sa tuđinima je bilo drugo...

In memoriam: ALEKSEJ BALABANOV (1959-2013)

U novom broju časopisa "Riječ" (3-4, 2014, Književni klub Brčko, BiH) objavljen moj tekst posvećen nedavno preminulom Alekseju Balabanovu. Tekst se sastoji iz tri teksta ranije objavljena u "Ruskom almanahu", uz za ovu priliku napisan uvodni deo, koji sledi:





Владимир Коларић

Алексеј Балабанов (1959-2013)

 

 Комуникативност, контроверзност и укорењеност у руској култури свакако су разлози за изузетан и специфичан статус недавно преминулог редитеља Алексеја Балабанова у руском и светском филму.

            Комуникативност његовог дела пре свега је везана за жанровске и попкултурне кодове које од друге половине деведесетих уноси у своју поетику, као и за непрестани дијалог са наслеђем руске, али не само руске културе и уметности, кроз адаптације и друге облике интертекстуалног третмана уметничког и културног материјала који је већ одавно постао део културне свести савременог човека. Дакле, комуникативност остварена адаптацијама Кафке и Бекета, замењује шира комуникативност ослањања на матрице жанровског филма, да би се у завршном периоду Балабановљеве прерано прекинуте каријере ове тенденције стопиле у један особен, синтетичан и сложен уметнички израз, пред којим је стајала велика будућност.

            Контроверзност његовог дела има више апеката, од формалних и садржинских, до пре свега оних ванфилмских: некада елитистички „европоцентрични“ редитељ арт-филмова, крајем деведесетих, филмом Брат, бива доживљен као весник и инспиратор буђења новог руског патриотизма и враћања националној и империјалној самосвести, да би у новом веку фимови које је снимао били схватани као субверзивни у односну на актуелну, овај пут наводно национално (и цивилизацијски) пробуђену руску стварност. Такође, контроверзу до данас изазива и истинска природа Балабановљевог односа према религији, односно (православном) хришћанству.

            И најзад, управо ова контроверзност и амбиваленција у рецепцији Балабановљевог опуса, више него било шта друго сведочи о његовој укорењености у руској култури, у виду пушкинске „несводиве вишезначности“ и  дијалогичности „петербуршког рукописа“.

            Храбар и слободан, Балабанов је наследник и актер оног најбољег у руској и европској култури и као такав путоказ и окрепљење за све нас који мислимо за себе да смо људи уметности или људи идеја. И сведочанство о могућности слободе и стваралашптва у свакој епохи, па и овој коју у свом колективном нарци(си)зму видимо као рубну, пресудну, привилеговану коначно пристижућом апокалипсом, где је једина нада у коначном крају, а једина љубав у разарању. Епохи у којој своје слепило, кукавичлук и неделовање правдамо мраком око нас, и неизбежним, судбинским мраком у нама, за који, ето, нипошто нисмо само криви, него су то људи, него су то околоности, него је то ова или она датост, све до слепе судбине, односно тржишта и/или идентитета претвореног у судбину. А Балабанов је уметник који нам никада не допушта да сав свој живот сведемо на самооправдање, на затвореност самољубља дакле, у чему и јесте његова истинска вредност и истинска „контроверзност“, све док је и ово мало живота у нама

           

недеља, 14. децембар 2014.

Film PETLJA (42 min.) MIlutina Petrovića


Vladimir Kolarić

Svetli pogled filma

Film „Petlja“ (42 min.) u režiji Milutina Petrovića (+ koscenarista sa Sašom Radojevićem) može biti posmatran kao dovršen eksperimentalni film i kao faza u nastanku celovečernjeg filma pod istim nazivom. Isto tako, može biti posmatran i kao eksperimentalni film kao takav, odnosno čin stvaranja eksperimentalnog filma: artefakt i događaj podjednako.

Produkciona nužnost stvaranja eksperimentalnog filma ovde se pretvara u izazov, a sam čin, kao i proizvod, legitimiše pozivanjem na jednu finu tradiciju nekomformističkog filma, sa značajnim odjekom na našim prostorima. Zato je „Petlja“ ne samo film „posvećen“ Ljubomiru Šimuniću, nego, kako stoji u „dekodirajućem“ podnaslovu „Petlje“, film „o“ njemu.

A „on“ nije (samo) biografski on, taj neko sa imenom i prezimenom, od krvi i mesa, nego sam njegov pogled, sve do toga da on postaje sam film, definisan uostalom sasvim hičkokovski, pojmovima voajerizma, fetišizma i egzibicionizma.

Ali i „film o filmu“ i „film u filmu“, što su bitne poetičke odrednice ovog komada, ne znače da se ukida modelirajuće svojstvo filma kao umetnosti, odnosno da film, osim sebe samog, ne modeluje i neki „svet“ i neku „stvarnost“ ili makar neku od mogućih ili aktualnih predstava tog sveta i te stvarnosti. Modelizacijski princip je u ovom filmu određen već naslovom, i podrazumeva organizacioni princip spirale ili lavirinta, kao onaj princip koji prevazilazi podelu na cikličnost i linearnost. Ovakav model stvarnosti, koji nije ni „strela vremena“ ni „večno vraćanje“, već „dvostruka sekira biosa“, podrazumeva napetost između težnje za dostizanjem savršenstva „zlatnog preseka“ i traganja za mogućnostima oslobađanja od savršenstva kao zadatosti, a u ime, samo čoveku svojstvene, slobode. Ukratko, ovakav organizacioni i modelizacijski princip stalno je na granici, ili stalno ispituje granicu, između poistovećivanja čoveka sa prirodom, preko uočavanja jedinstvenih obrazaca svega postojećeg, i oslobođenja čoveka od okova prirode, preko principa ličnosti, koji prevazilazi svaki model i svaki obrazac, svako lažno jedinstvo.

Sasvim u skladu sa ovakvim modelom stvarnosti, koji je ovde ujedno i poetički ključ, unutrašnja organizacija filma, kao odnos celine i delova, zasnovana je na postupku preslikavanja, kako na vertikalnom (struktura ljudskog mozga-društva-filma) tako i na horizontalnom (izvori filmske slike) planu. U tom smislu, ovaj film počiva na danas sasvim prestižnom holografskom pristupu modelizaciji sveta, i time se uključuje u potragu za poetikama budućnosti. S druge strane, ovo je i nostalgičan film, nostalgičan pre svega ka filmu kao takvom, za koga se ne želi prihvatiti da prolazi.

Milutin Petrović, kao i u drugim svojim filmovima, u filmu vidi i traži plemenitost, zasnovanu na njegovoj sposobnosti da svedoči o ljudskom liku, a time i ljudskoj slobodi. Ovaj „svetli“ pogled, superiorno nadilazeći svaku raspravu o represivnom, mehaničko-reproduktivnom, dejstvu filmske slike-u-pokretu, upravo je ono najvrednije u dostojanstvenim, hrabrim i „muškim“ filmovima ovog autora, a i jedna od najlepših i najvrednijih stvari u filmu uopšte. Jedna od onih stvari zbog kojih volimo film. Čak i ako, avaj, prolazi.

 

 

 

 

 

 

субота, 6. децембар 2014.

Vladimir Kolarić: HIPOLIT (odlomak)




Владимир Коларић

ХИПОЛИТ (позоришна драма; одломак)


1.

 РОБИЊА: Време лагано речи на светло света износи. Реч по реч обасјава.         Прича почиње. Зашто си дошао овде, да ли знаш? Зла овог вечно ћеш        се сећати.

         Има града лепшег од овог, ал мрак га обавије, магле га крију. Има тела лепшег од овог, ал мрак га обавија, магле га крију. Има речи          лепше од ове, ал мрак је обавија, магле је крију. Гроб ово је, ал гроб       што тамом покрива гроб наш сутрашњи.

         Време лагано речи на светло света износи. Реч по реч обасјава.        Прича почиње. Празна прича што заноси нам главе. Зашто си дошао     овде, да ли знаш? Зла овог вечно ћеш се сећати.

 

2.
ФЕДРА: Овом недрећном лицу име је Федра. Ове руке, некад чисте од     крви, Федрине су. Ове ноге, на копно ненавикле, Федрине су. Ове           груди, ничије дојиље, Федрине су. Очи ове што се гасе, и оне су   Федрине. И уши су Федрине, што су кадре само крик да чују, али не         и реч. И ова распоуклина под пупком Федрина је, ничија врата          Федрина. Све Федрино је, шта Федрино није?

РОБИЊА: Заспала је Атина, краљице моја. Зидови се згуснули, улице      сузиле. Краљице моја, очи откриј. Цела Атина ичекује повратак          краља, Тезеја што га прати мирис бикова. Откриј уши, краљице моја.      Топот је то а не гром. Краљице моја.

ФЕДРА: Доста, робињо. Речи хоћу. Речи, робињо. Речи што зубе разбијају.

РОБИЊА: Зао је почетак то. За којом то водом усне ти жуде, краљице      моја?

ФЕДРА: Нема више краљице.

РОБИЊА: Удове ми на куле разапните. Глава моја мени мрска је. Копљем         ми пород будући избришите. Име ми телу одузмите. Краљице моја!

ФЕДРА: Нема више јраљице. Спремна сам. Зло страшно открићу сад.

РОБИЊА: Црно тело, црни удови. Побећи морам. Побећи морам речи злој.

ФЕДРА: Волим Хиполита предивног. Још ноћ је. Лепото, док он почива, надвиј се и обгрли га својим телом, са усана својих расипај речи      слатке.

РОБИЊА: Умрети морам, краљице.

ФЕДРА: Тело његово свет је мој. Море моје некадашње. Сва вода коју      желим испити, тело је његово. Хиполите предивни.

РОБИЊА: Убила ме реч твоја, краљице. Тело што на мојој сиси расло је,           твоје љубави жртва постаће. Хиполит, син Тезејев и Амазонкин. И   син твој, краљице. Зло своје пред свет изнесе.

ФЕДРА: Син мој. Све моје. Убити те морам, робињо.

РОБИЊА: Каква то тама покрива тело ти краљевско?

ФЕДРА: Кад памети неста оне здраве. Умрети мораш.

РОБИЊА: Јер очи моје твојку срамоту осветлише. Убиј ме, краљице, и     овог ме бола ослободи.

ФЕДРА: Каква је то тишина од које мрзне крв?

РОБИЊА: Лудило је то твоје, краљице.

ФЕДРА: Добро дошла у лудило моје, ронињо. Лудило пичке разјапљене.

РОБИЊА: Умрећемо.Остаће само краљ руку крвавих.

ФЕДРА: Празан је свет без краља.

РОБИЊА: Свет нашим телима напуњен.

ФЕДРА: Да ли је то топот или гром, робињо?

РОБИЊА: А на дну тело моје што смрди и урла.

ФЕДРА: Мирис бикова осећаш ли?

РОБИЊА: Бикова крви проливене, краљице моја речи крваве.

ФЕДРА: Одговарај, робињо.

РОБИЊА: Смрт од твоје руке више не плаши ме.

ФЕДРА: Речима главу кидаћу ти.

РОБИЊА: Кад би се у речи могла уздати и мало.

ФЕДРА: Да ли се то улице сужавају? Одговарај, робињо.

РОБИЊА: Топот је то, краљице моја, а не гром.

ФЕДРА: Очи сам покрила да не чујем.

РОБИЊА: Да. Долази Тезеј руку крвавих.

 

3.

ФЕДРА: Атина за мачем звојим жуди, Тезеју, тело краљевско.

ТЕЗЕЈ: Цео свет крвљу ћу атинском испунити.

ФЕДРА: Федра се мачу твоме радује, краљу мој крви биковске.

ТЕЗЕЈ: А ја се лудилу твоме радујем, краљице најдража.

ФЕДРА: Мач желим. Само крв своју сањам, мачем проливену.
 
(...)

петак, 5. децембар 2014.

Nagrada za prevod Lotmana!

Za prevod knjige "Dijalog sa ekranom" Jurija Lotmana i Jurija Civjana, Zorislavu Paunkoviću je dodeljena nagrada "Miloš Đurić". Reč je o najuglednijoj prevodilačkoj nagradu koju dodeljuje Udruženje književnih prevodilaca Srbije.
Ovaj predivni "bukvar filmskog jezika" izdao je Filmski centar Srbije (urednik Miroljub Stojanović), a ja sam pisao predgovor i inicirao izdavanje knjige.
Dodela nagrade je u utorak, 9. 12. 2014. u Udruženju (Francuska 7).
Čestitam Zorislavu!

четвртак, 27. новембар 2014.

Roman ŽUTA KABANICA Đorđa Bajića


Vladimir Kolarić
 
Čistome čisto

Popularna kultura danas može biti još samo nostalgija, nostalgija kao bolest ili kao ljubav; bolest u smislu stalnog kruženja (u nedostatku pravog središta) ili jedan frivolni, slatkasto-blazirani, koketujući bol mirenja, ali ne običnog, nego mirenja sa zadrškom, gde se datost ne tek prihvata, nego se odmerava: želi joj se nekako izmaći bez sukoba, uzmaći bez poraza. Neki bol, u svakom slučaju.

Svet se menja, pa praktikovati popularnu kulturu više ne znači obavezno praktikovati moć, težiti poziciji moći. Težiti bilo čemu – danas je u domenu popularne kulture niskost i svinjarija; možda baš ona bulativićevska svinjarija iz koje se rađa fašizam i kojom se fašizam hrani. Popularna kultura je preciznije (i slivenije) od bilo čega drugog ocrtavala konture nakadašnjeg postrevolucionarno-stabilizovanog sveta; jedne slike sveta i jednog poretka za koji smo svi slutili da je samo jedna usputna stanica a ne odmorište, jedan prelazni trenutak a ne epoha; i možda baš zbog toga upravo ona predstavlja crvenu maramu kako za one koji se boje daljeg stabilizovanja usled straha od totalitarizma, tako i onih koji se boje da je ta stabilizacija bila samo privid i da signal za novu jurnjavu samo što nije dat (ako već nije); o onima koji neće da čuju ni za kakvu revoluciju, pa i onu unutar sebe samih, da ne govorimo.

Problem sa mimesisom postoji u svakom vremenu, a u našem se on najbolje ocrtava kao problem sa popularnom kulturom. Praktikovati popularnu kulturu danas, nažalost, znači pravdati se. Tražiti opravdanje za sebe zbog svoje male nastranosti, zbog svog služenja (korporativnim) silama zla, zbog svog pristajanja na pasivnost i prosečnost. A to je tako, zar nije, ako već ne smemo ni da pomenemo slobodu, hijerarhiju ili konvenciju. Ma šta, kad već ne smemo da pomenemo umetnost (ako pod njom ne podrazumevamo onu ajnrendovsku antiumetnost!) ili smisao (koji ne bi bio ne-smisao ili puki ishod), a da ne budemo optuženi za sva zla ovog sveta.

Zato onaj ko ne želi, ko neće da se pravda čini jednu možda ne veliku, ali lepu i značajnu, poštenu stvar. U romanu Đorđa Bajića „Žuta kabanica“ (Čarobna knjiga, Beograd, 2013) ima nešto od toga. Ima nešto od one koketujuće ljubavi, onog bola izmicanja, onog finog višestruko maskiranog bezobrazluka, onoga zbog čega još možemo voleti dela popularne kulture i u našem ne toliko (kako mislimo) sudbonosnom, koliko na svaki način „otežalom“ vremenu. Svest da je konvencija dogovor, pa i nekakav dijalog dakle, i to dijalog koji obavezuje, i koji za sebe traži jedan prostor apstrakcije i „proširenog poretka“, koji su upravo ono što je danas u krizi. Nije li baš zbog toga, te „krize“ najpre, popularna kultura prepoznata kao kultura liberalizma, liberalizam kao kraj istorije, a sve to zajedno kao prosta apologija kapitalizma? Jasno je, mešamo nespojive stvari, brkamo diskurse, ali nije li sve to besmileno, nije li sve to posledica zaborava? I zar su jedino ova trivijalna, „samnoreprodukujuća“ dela pozvana da nas od tog zaborava leče? Kakav je to novi mimetizam koji će nam dopustiti da se konačno pogledamo u ogledalo?

Pozivati Đorđa Bajića na još veći stepen drskosti u vidu prikrivajućeg otkrivanja, još više bezobrazluka i koketerije verovatno ne bi imalo smisla, jer bi moglo da omete njegovu lepo razrađenu stategiju, da dovede u pitanje onu poziciju i pozu koju tako strpljivo gradi, a da („kao da“) ne želi da to iko primeti. Vremenom mora biti sve više intenziteta, a sve manje opravdavanja, i stvari će dolaziti na svoje mesto. Žaliti zbog ni malo ohrabrujućeg konteksta za dela ove vrste, a koja od konteksta toliko zavise i na koji toliko računaju, takođe ne bi imalo smisla, jer žaliti se nije nimalo „svetski“; „svetsko“ naspram „otromboljenog“ je valjda osnovni kriterijum ovakve poetike. Treba se nadati da vreme radi za ovog autora, i da će slušati samo dobre savete, a ne sirenski zov korporativizma, ideologije ili pukog cinizma; da će slušati samo svoju slobodu, a ne slobodu koliko god uspešno prikrivenih gospodara ili slugu koje bi htele da su gospodari. Čistome bi valjda sve trebalo da bude čisto.

недеља, 16. новембар 2014.

ASANŽ na Art Animi

Na sajtu Art Anima objavljen je moj tekst "Distopijski narativ sajferpanksa" posvećen knjizi Džulijana Asanža:

http://www.art-anima.com/v/2764-vladimir-kolaric-distopijski-narativ-sajferpanksa

(Vladimir Kolarić: Distopijski narativ sajferpanksa)
 

петак, 7. новембар 2014.

HAARP u Domu omladine

U ponedeljak 10. 11. 2014. u Domu omladine (19h) promocija antologije "HAARP i druge priče o teoriji zavere", koji je priredio Goran Skrobonja (Paladin).
U knjizi se nalazi i moja priča "Znalac čistih dana", očekivano apartna u odnosu na ostale u zbirci, s obzirom da se bavi samim temeljima zavere i teorije zavere, onome što je u njihovoj srži. Ova priča o Empedoklu nije, kao mnoge moje, priča o ratu, već o miru. Ali nije dosadna, uzbudljiva je upravo kao mir, dok je drugo ime za svaki rat - dosada. Ali jedno je poezija, drugo stvarnost...
Treba videti koliko je ovo suočavanje sa zaverama kao organizovanim dejstvom neformalne i natransparentne moći relevantno za modeliranje današnjeg trenutka, strukture današnjeg sveta, sa kojim više ne znamo šta ćemo, kao umetnici, mislioci, šta god. Teorije zavere nam nude orijentaciju, makar na način koji ne vodi duševnom zdravlju, same zavere nam nude obećanje moći, a priče o zaverama i teorijama zavere moguće traganje za (umetničkim) modeliranjem kompleksnosti, što nam se, ne samo u umetnosti, čini kao jedini način da se razaberemo, pa samim tim i da delujemo.
Pa tako, u taj ponedeljak, da vidimo, šta mi ovde i šta još možemo...

среда, 29. октобар 2014.

Predstava "Drhtaj ruže", DAH Teatar

Vladimir Kolarić

DA! („Drhtaj ruže“, DAH Teatar)

 
Reći da je predstava „Drhtaj ruže“ DAH Teatra među najboljim u našem pozorištu ne znači mnogo, ili, ipak – znači sve. Prvo se tiče jadnog stanja našeg pozorišta, a drugo onoga da se uprkos svemu (i uprkos svima) – „izrekne reč“.

Reći reč o onome skrivenom, što zbog naše ljudske ograničenosti, što zbog svakovrsnih zabrana (najčešće, avaj, samonametnutih), uvek je bila vrlina čestitih i hrabrih, i posebno vrlina umetnika, i vrlina filosofa. Zbog koje su uostalom, toliki popili kukutu, bežali na kraj sveta, trunuli u tamnicama ili su upucavani u potiljak.

A ova predstava nije samo o onima koji su upucavani u potiljak, ko god oni bili i kom god rodu pripadali – mada i to ne treba zaboraviti, jer je naređeno da se zaboravlja – već o svakoj vrsti nestajanja, iščezavanja, nemanja. Ne nemanja bića, nestvorenosti, nego nemanja onoga što je bilo i što je imalo biće, a o čemu sad ne znamo ništa. Ali zašto govorimo o onome, o nečemu, kad se ovde radi o onom, tom i tom koji/koja ima ime, koji je bio tu a sada više nije, i za koga zapravo i ne znamo da li jeste ili nije. Pitanje nastanka je u ovoj umetnički dovršenoj i filosofski pregnantnoj predstavi zapravo pitanje znanja: znanja o tome šta i znanja o tome zašto. Hoću da znam šta je sa njim/njom koji su nestali, potrebnno mi je znanje, i ne samo znanje, nego i nešto više – trag, svedočanstvo o koje vodi i koje održava to znanje, makar grumen praha, makar vlat kose, makar i najmanja kost. I potrebno – bilo bi mi neophodno, mislim da bi mi bilo neophodno ako hoću i dalje da živim – da znam zašto? Zašto on/ona, zašto ja, mi, zašto uopšte? Zar ne primećujete kako smo već odavno prestali da se pitamo?

A ova predstava, do kraja osmišljena i precizna, sa izvođačkim nivoom koji je biser našeg pozorišta, ne da nam da prestanemo da se pitamo. Ne banalnim proklamacijama bili kakve političko-ideološke agende, nego ujedno čulno-opipljivo, za ličnost zainteresovano i filosofski zapitano. Okruženi smo senkama – znači okruženi smo prošlošću uspomena, budućnošću koja senke (nestalih – da li živih ili mrtvih) treba da pretvori u izvesnost (koja nije obavezno i uteha) i sadašnjošću ljudi pretvorenih u senke. Zašto – zato što su prestali da se pitaju.

Ali ova predstava ne proziva, ona najpre – poziva. Deljenjem hleba - na saučešće, zajedništvo, na naše ljudsko jedinstvo, uprkos svemu, granicama, rodovima i svim sitnim pakostima i krupnim zločinima (a postoji li zločin koji nije krupan i pakost koja nije sitna?) i mirisom bilja koje nam ne dopušta da smrt prihvatimo kao jedinu izvesnost, da prihvatimo smrt uopšte, da prihvatimo sebe, druge i svet u smrti. Da ne prihvatimo logiku smrti.

Maja Mitić je jedna od naših najboljih glumica. Dijana Milošević je, iako rediteljka, na sceni bolja od svih naših glumaca/glumica. Zašto – jer zna, jer je tu, jer hoće.

„Drhtaj ruže“ nam o pozorištu otkriva (pokazuje) mnogo od onoga o čemu smo danas i ovde uglavnom samo čitali – o pozorištu kao mestu susreta jednih sa drugima, prisutnim ili neprisutnim, prošlim i budućim, ali i sa drugim, radikalno drugim, sa kojim je susret pre ili kasnije neizbežan. Lutke, idoli, kojima nekad posvećujemo sve naše žrtve i žrtvovanja, nikada nisu zamena za susret niti sa drugim čovekom, niti sa onim čime taj čovek živi. Umetnost zato, kad neće da bude manekenstvo i kad neće da bude idolatrija, može da nam pomogne – bar malo. Da pronađemo nestale (nestalo), i da se makar zaputimo ka sebi, a time i ka drugima, u kojima je sve naše postojanje. Ovo je predstava o hlebu i o bilju, o kosti i semenu, prestava koju rade, koju gledaju i koju vole oni koji neće da prestanu da se pitaju, koji znaju šta neće baš zato što su sami jedno veliko - DA.

недеља, 5. октобар 2014.

Film i filozofija: promocija

Промоција КУЛТУРА бр. 142 и бр. 143: Филм и филозофија / Књижевност и истина


Промоција бројева 142. и 143. часописа за теорију и социологију културе и културну политику КУЛТУРА биће одржана у четвртак, 9. октобра у 12 сати у Галерији Завода за проучавање културног развитка. 

На промоцији говоре:

др Владимир Коларић, коуредник теме Филм и филозофија у 142. броју,
проф. др Владислава Гордић Петковић, коуредница теме Књижевност и истина у 143. броју,
проф. др Александар Прњат, главни уредник часописа "Култура"
Марина Лукић Цветић, одговорна уредница часописа "Култура" и в. д. директора Завода

среда, 20. август 2014.

Ruski almanah 19, 2014

Novi broj Ruskog almanaha biće posebno zanimljiv onima koji vole film i pozorište: pored drame Jelene Gremine, začetnice pokreta "nova drama", tu je tekst Alekseja Mokrousova, u mom prevodu, o Festivalu arhivskog filma, koji obuhvata i zanimljiv razgovor sa nedavno preminulimVladimirom Dmitrijevom, osnivačem Festivala.
Zatim tu su čak 3 teksta o filmu: ja pišem o "Hoću i ja" Balabanova", Dimitrije Vojnov o "Staljingradu" Bondarčuka, a Ivan Velisavljević nastavlja svoj serijal na temu ruskih pisaca u jugoslovenskom filmu.
Najbolji časopis za ljubitelje filma i pozorišta ove godine!

уторак, 12. август 2014.

среда, 6. август 2014.

Slika i strast na Trećem programu

U četvrtak, 7. avgusta 2014. u 22.23h na Trećem programu Radio Beograda biće emitovan (čitan) prvi deo mog rada "Slika i strast". Radi se o pristupu pitanjima filma i filmske slike iz perspektive hrišćanske asketike i vizantijske filozofije.

понедељак, 4. август 2014.

O ekscentristima u Carini

U okviru ŠKOLE SLOBODE na Sceni Carina (Narodnih heroja 30) u subotu, 9. avgusta 2014. u 20h držim predavanje pod naslovom UMETNOST EKSCENTRIZMA.

FEKS (Fabrika ekscentričnog glumca) je jedan od najzanimljivijih, najznačajnijih i najatraktivnijih avangardnih pokreta ruskih dvadesetih. Autori izuzetno provokativnog i podsticajnog manifesta, članovi ove grupe su stvarali u različitim umetnostima, a neki su postali klasici sovjetskog filma. Pored razgovora o konceptu umetnosti i kontekstu delovanja ove grupe, na predavanju će biti reči i o specifičnostima sovjetskog filma dvadesetih i tridesetih, a posebno njegovom vezom sa američkim filmom i popularnom kulturom.

четвртак, 31. јул 2014.

Lotman i Civjan u FCS!

Filmski centar Srbije je upravo objavio knjigu "Dijalog sa ekranom" Jurija Lotmana i Jurija Civjana, u prevodu Zorislava Paunkovića i sa mojim predgovorom. Reč je o beskrajno lepoj, zanimljivoj i korisnoj knjizi, nekoj vrsti uvođenja u film, filmske početnice, ili, kako autori kažu, "bukvaru filmskog jezika". Jurij Lotman je vodeće ime ruske tartusko-moskovske škole strukturalne semiotike, koji je napisao 2 knjige o filmu, dok je Civjan verovatno najvažniji živi ruski teoretičar filma, koji sada predaje u SAD. Knjiga se već nalazi u prodaji u nekoliko bg knjižara.

среда, 30. јул 2014.

Film i filozofija u Kulturi

U novom broju časopisa Kultura (142, 2014) objavljen je izuzetan temat "Film i filozofija", koji sam priredio zajedno sa dr Aleksandrom Prnjatom.
Temat obuhvata sledeće radove:

Владимир Коларић и Александар Прњат, УВОДНА РЕЧ ПРИРЕЂИВАЧА
Ирис Видмар, ФИЛМ КАО ФИЛОЗОФИЈА
Дамир Смиљанић, УПОТРЕБА МИСАОНИХ ЕКСПЕРИМЕНАТА У ФИЛОЗОФИЈИ И ФИЛМУ
Владимир Коларић, СЛИКА И СТРАСТ: ИСПИТИВАЊЕ ФИЛМА
Војин Ракић и Предраг Крстић, МЕДИЦИНСКА ЕТИКА И БУДУЋНОСТ: СЛУЧАЈ ПАЦИЈЕНТА ВОРФА
Предраг Милидраг, АГЕНТ СМИТ. ПРИЛОЗИ ЗА БИОГРАФИЈУ
Саша Милић, ЗНАЊЕ И ДИЈЕГЕТСКИ СВЕТ ИГРАНОГ ФИЛМА
Иван Велисављевић, ТЕОРИЈА КАО ПРЕВАЗИЛАЖЕЊЕ ФИЛМА: ПРЕПИСКА СТОЈАНОВИЋ-ТУРКОВИЋ
Љубомир Маширевић, OПАДАЊЕ ПОЛИТИЧКЕ КУЛТУРЕ У ХОЛИВУДУ
Павле Миленковић, ДВЕ-ТРИ СТВАРИ О ГОДАРУ
Давор Џалто, ХОЛИВУДСКИ БЛОКБАСТЕРИ НА ПРЕКРЕТНИЦИ
Маја Станковић, УТИЦАЈ ФИЛМА НА ПОЈАВУ И РАЗВОЈ ТЕМПОРАЛНОСТИ У ВИЗУЕЛНИМ УМЕТНОСТИМА

понедељак, 14. јул 2014.

"Šekspirova naušnica" Ljubiše Ristića



Vladimir Kolarić

BUĐENJE

 

Mediokritetstvo je već samo po sebi grozno, jer od društva pravi mehaničko kretanje atomizovanih individua, a iz pojedinca i zajednice istiskuje svaku duhovnost – duh diše gde hoće, ali neće tamo gde ga ne zovu, gde nikome ne treba, gde je bolje bez njega, jer zar ne možemo lepo da se valjamo po sopstvenom blatu i govnima, zar ne možemo lepo da budemo lutke i roboti, manekeni i robovi dakle, a ne ljudi. Utoliko je mediokritetstvo pogubnije za umetnost, a iz nekog razloga posebno za pozorište, valjda zbog izloženosti, prezentnosti, ogoljenosti telesnog postojanja, pa je tim vidljivije kako prostor manipulacije neposredno zahvata i telo, možda i „goli život“, što je tek užas nad užasima. Mediokritestvo u umetnosti porobljava više nego što to možemo i da pretpostavimo, čak i najpre one koji za umetnost ne mare, jer ona tada postaje agent, umesto da bude pomoćnik i svedok, umesto da bude prijatelj, neprijatelj ili šta god, samo da bude.

A onda u ovo naše jadno pozorište, u ovu našu jadnu umetnost dođu predstave Ljubiše Ristića, kao od negde drugde i – ništa, naravno, ne promene, jer šta bi uopšte moglo i trebalo da se promeni, ali su tu, pa je i to valjda nešto. Pa i ova predstava, „Šekspirova naušnica – travestija po Jonesku, Bekonu, Šekspiru i Borhesu“, je nešto, bez obzira na to što se trudi da govori o ničemu, ako uopšte i govori ili ako uopšte nešto govori.

Ona nije rušilački bunt, ona nije u umetnost zaodevena politika, ona nije ni puki postmoderni pastiš, mada liči. Ukrštanje različitih tekstova, na liniji Šekspir-Bekon-Jonesko-Borhes-Po-Swan Arcade itd, koji tumače, osporavaju, ironišu, bore se, dopunjavaju jedan drugog, u opštoj vavilonskoj kakofoniji i pometnji, na zaustavlja se na konstataciji o palimpsestnoj i konstruktivnoj prirodi svega (od čoveka) postojećeg i spoznajnom relativizmu, već stvaraju sinergetsku strukturu sa namerom i efektom, s jedne strane, usmerenim na našu svest, kako bi je oživeli i probudili (zavisi od stepena umrtvljenosti ili uspavanosti), a s druge strane, na nikad i ni od koga svodljivu prirodu ove naše, istorijske i kulturne stvarnosti, opet potencirajući budnost i intenzitet kao jedini smislen način naše borbe sa ovom stvarnošću i ovim svetom, naše borbe sa samim sobom, najzad.

Prva reakcija jedne moje prijateljice, umetnice, posle predstave, bila je: „Blago ovim glumcima“, i to je zapravo suštinska reakcija. U onoj meri u kojoj ovi odlični mladi glumci (Lazar Jovanov, Sonja Mladenov, Ksenija Stefanović, Dragan Stanikić, Dejana Orozović, Vojislav Tomić) budu shvatili i prihvatili u čemu zapravo učestvuju, u toj meri će oni biti budućnost našeg teatra. Ovo je, dakle, pravo i istinsko pozorište, prava i istinska umetnost, a možda još malo više drskosti, energije, atrakcije,  igrivosti, humora i ludila, duha dakle, ne bi bilo na odmet, jer onaj na sceni mora da bude ličnost, da bude energija, bez kraja, odmora, bez poštede i samosažaljenja, da bude učesnik i svedok, čak i kad mi ostali nismo, kad bi samo hteli malo odmora i zadovoljstva, nadajući se da će nas zaobići ono od čega bekstva nema. Još malo slobode i predavanja, i ovo će onda biti ono što bi moglo i što mi moralo da bude, sa nenadanim posledicama, jer energija i informacija, kao i ličnost, nemaju granice, bar u okvirima onoga što smatramo i što ćemo uvek smatrati svetom.

 

 

субота, 21. јун 2014.

Zavodnik: Dom omladine

Velisavljević-Radivojević-Kolarić-Ognjanović o Zavodniku u Domu omladine.

Промоција романа "ЗАВОДНИК" Дејана Огњановићa
среда, 25. јун 2014. у 19:00
ДОБ//Трибинска сала
"ЗАВОДНИК" је нови роман Дејана Огњановића. У њему се покрећу питања која заслужују озбиљну дискусију, а нека од њих су: однос између иностраног и домаћег жанровског писања (енглеска и српска "прича о духовима"), између непоузданог наратора и (анти)јунака савремене прозе, између цитатности, алузивности и мета-фикције, урбаног и руралног, психолошког и натприродног, традиције и модерности, прошлости и садашњости, традиционалног (патријархалног) и либералног, мушког и женског, књижевног и филмског, експлицитног и сугестивног...

О овим и другим питањима говоре: Владимир Коларић, писац и филмски теоретичар, Иван Велисављевић, књижевни и филмски критичар, Александар Радивојевић, сценариста, и аутор романа, Дејан Огњановић.

 

Ajn Rend u Letopisu Matice srpske

Moj provokativni i za naše uslove ekskluzivni tekst "Estetika kapitalizma Ajn Rend" objavljen u junskom broju Letopisa Matice srpske.

Tekst je u celini dostupan na:

http://www.maticasrpska.org.rs/letopis_493_6/
 

четвртак, 19. јун 2014.

U Školi slobode o Irini Aleksander

U okviru ŠKOLE SLOBODE Vladimir Kolarić u subotu 21. juna u 20h na Sceni Carina (Narodnih heroja 30) drži predavanje UMETNOST I POLITIKA IRINE ALEKSANDER.

Irina Kunjina Aleksander (1900-2002), spisateljica i politička aktivistkinja, ruska emigrantkinja izuzetno zanimljive biografije, čija se delatnost kretala od Rusije i Sovjetskog Saveza..., preko Jugoslavije, do Sjedinjenih Država i Evrope. Irina Aleksander je pisala i prevodila, snimala filmove, upoznala mnoge od najznačajnijih ljudi epohe i uticala na njihove živote ali i ideje koje su zastupali . Njena umetnost je značajna, a politička delatnost i dalje obavijena velom tajne. Njen slučaj je značajan sa stanovišta istorije dvadesetog veka, ali i sa stanovišta odnosa umetnosti i politika, sa praktičnim implikacijama aktuelanim i za naše vreme.

недеља, 15. јун 2014.

Zahar Prilepin na Art-Animi

Moj prikaz romana "Crni majmun" popularnog savremenog ruskog pisca Zahara Prilepina (Draslar partner, Bg, 2013, prevod Radmila Mečanin) je pod naslovom "Strašna deca" objavljen na sajtu Art-Anima na:

http://www.art-anima.com/v/2523-zahar-prilepin-crni-majmun

(Vladimir Kolarić: Strašna deca)

среда, 14. мај 2014.

Moj tekst o fantastici u časopisu Orion

U časopisu za (naučnu/znanstvenu) fantastiku "Orion" (2, 2014), koji izdaje Književni klub Brčko distrikta (BiH) objavljen je moj tekst, ranije već objavljen na sajtu Art-Anima, pod nazivom "Hrišćanstvo, fantastika i drugi svetovi". Urednik časopisa je Žarko Milenić, a u ovom broju se nalazi temat o erotici u SF-u, drama "Bijela bolest" Karela Čapeka, priča Valerija Brjusova i još dosta toga. Uostalom ovo je sadržaj:

SADRŽAJ
TEMA: EROTIKA U SF-u
Branko Farac: EROTIKA U STRIPU ............................................................................... 5
Žarko Milenić: SEKS I DODIR ...................................................................................... 18
DRAMA
Karel Čapek: BIJELA BOLEST ...................................................................................... 22
PRIČA
Valerij Brjusov: NOĆNO PUTOVANJE ...................................................................... 98
Predrag Jirsak: TABU „KRONOVE KĆERI” .............................................................. 103
Milivoj Anđelković: ELI .............................................................................................. 118
Jasmina Hanjalić: GOROPADNA KLETVA ............................................................ 120
Berislav Blagojević: SAN JEDNE ZIMSKE NOĆI ................................................. 125
ROMAN
Miha REMEC: PREPOZNAVANJE (odlomak) ...................................................... 128
Eric JOHANSSON: KRALJEVSTVO NADE (odlomak) ........................................ 134
ESEJ
Vladimir Kolarić: HRIŠĆANSTVO, FANTASTIKA I "DRUGI SVETOVI" ............. 153
Milan Georges Burovac: HRONOSINO TEORIJA .............................................. 158
Bilješke o autorima i prevodiocima ...................................................................... 16

Sajt izdravača na kome je dostupan prethodni broj, a verujem uskoro i ovaj aktuelni je http://www.knjizevni.bdbih.net/

субота, 10. мај 2014.

Dostojevski i Živojin Pavlović u Smederevu

U sredu, 14. 5. 2014. (19h) u okviru Obrazovno-naučnog programa Centra za kulturu Smederevo držim predavanje na temu "Dostojevski i Živojin Pavlović". Tema od značaja za sve koje interesuju film i književnost, ali i umetnost kao takva.

уторак, 6. мај 2014.

U traganju za umetničkom formom (elektronski primerak)

Sjajan zbornik "U traganju za umetničkom formom: između književnosti, filma, pozorišta i drugih medija", koji sam priredio sa dr Enisom Uspenski (Institut FDU, 2012), a koji se bavi odnosom između različitih umetnosti i mogućnostima razvoja umetničkih formi,  dostupan je u obliku obaveznog elektronskog primerka na sajtu Narodne biblioteke:

http://www.obavezni.nb.rs/index.php?i=institut.fdu

понедељак, 5. мај 2014.

Filmska kultura i ruska estetika ekranizacije

U časopisu "Kultura" broj 141, 2013, objavljen moj tekst "Filmska kultura i ruska estetika ekranizacije". Pun tekst u pdf na:

http://scindeks.ceon.rs/article.aspx?query=ARTAU%26and%26Kolari%25c4%2587%2bVladimir&page=0&sort=1&stype=0&backurl=%2fSearchResults.aspx%3fquery%3dARTAU%2526and%2526Kolari%2525c4%252587%252bVladimir%26page%3d0%26sort%3d1%26stype%3d0

(Vladimir Kolarić: Filmska kultura i ruska estetika ekranizacije)

субота, 12. април 2014.

"Hoću i ja" Balabanova



Vladimir Kolarić

FANTASTIČNI REALIZAM BALABANOVA: "HOĆU I JA"



 
 
Svoj poslednji film "Hoću i ja" (Я тоже хочу, 2012) sam Aleksej Balabanov određuje kao fantastični realizam, što bi po njegovom (po običaju) lakonskom opisu trebalo da podrazumeva žanr u kom je "sve apsolutno realno", dok je "pripovest fantastična". Producent Balabanovljevih filmova, Sergej Seljanov, s druge strane, film određuje kao "roud muvi", za šta su se uhvatili mnogi manje ili više uspešni komentatori, prepoznajući ga kao "filosofski" ili čak "pravoslavni roud muvi". Ovom poslednjem delimično oponira stav da se radi o parodiji na "Stalkera", pa time valjda i parodiji na sav onaj duhovni bagaž koji obično pripisujemo filmovima Tarkovskog.



Ideje srodne ideji "fantastičnog realizma" nisu nove i naročito su imale dobar prijem u ruskoj umetnosti ili u pokušaju određivanja estetskih i idejnih osobenosti nekih od najznačajnijih ruskih pisaca ili, ništa manje, slikara. Pored nikad prekinute vezanosti najvećih ruskih umetnika za pitanja smisla, ali uvek tretirana u najčvršćoj vezi sa "živim životom", u ovome se vidi i želja da stvarnost kao građa umetničkog dela ne ukida slobodu umetnika, pri čemu umetnost nije pasivno preslikavanje nego preobražavanje sveta i stvarnosti, što kod Dostojevskog, uzmimo, dovodi do ideje raskoraka, borbe, sukoba sa stvarnošću, koji međutim ne predstavlja rušiteljski nego stvaralački odnos. Takođe, kod Dostojevskog ovakvo shvatanje umetničkog realizma i odnosa umetnosti i stvarnosti ima koren i u shvatanju beskrajne složenosti sveta, koja se suprotstavlja utilitarističkoj i naivno realističkoj predrasudi o postojanju "sveta onakvog kakav jeste", odnosno postojanju nekakvog dovršenog i zaokruženog sveta koji se neposredno otvara našim čulima, pa time i umetničkom oblikovanju, shvaćenom kao puko odražavanje. Prema njemu, zadatak umetnosti nije "u slikanju životnih slučajnosti, već opšteg smisla koji se krije u raznovrsnosti životnih pojava".

Traganje za nekakvim "drugačijim" realizmom, pored toga, nije bilo samo pitanje otpora postprosvetiteljskim tendencijama, nego i ozbiljne zapitanosti o mogućnosti umetnosti da svedoči o duhovnim realnostima i duhovnim iskustvima u doba sekularizacije. Stav da se u traganju za duhovnim, transcendentnim ili kako već, nivoom stvarnosti kreće bez raskidanja veze sa predmetno-istorijskom stvarnošću, predstavlja svojevrsnu odbranu umetnosti, čiji cilj ne bi trebalo da bude ilustracija već datih bogoslovskih ili metafizičkih formula, ili pasivna upotreba gotovih simbola, mada svakako ne ni kvazi-subjektivistička proizvoljnost. Dostojevski zbog toga insistira da njegovo duhovno i religijsko traganje kroz umetnost, jeste upravo to, traganje, neprestana borba, rvanje, napetost: umetnost nije poza, umišljenost, sujeta i praznoslovlje, već put, opasan i smrtonosan za sve one koji se usude da njime idu, ne "češanje ušiju" bilo koje vrste, već stvar suočenja sa istinom (ili Istinom) kao sa "tigrom u kavezu". Opredeljenje za, rečima nekih savremenih istoričara umetnosti, "transcendentni realizam" tako podrazumeva potragu za istinom ne polazeći od apstrakcija ili gotovih formula i simbola, nego od vidljivog sveta, bez ukidanja njegove čulno-predmetne datosti, ali i bez njegovog "odsecanja" od celine stvorenog i nestvorenog, od svih svetova u kojima čovek, zajedno sa svim stvorenim, prisustvuje i u kojima učestvuje.

Takvo poetički izbor Balabanova, pored duboke povezanosti sa nasleđem ruske umetnosti i ruske misli, čini razumljivim njegovo opredeljenje za strukturalni princip "roud muvija", koji karakteriše njegov poslednji film, što je sasvim legitiman izgovor za tematizaciju svakog putovanja i svake potrage, pa i onog "velikog" putovanja i "velike" potrage, koju najčešće imenujemo kao duhovnu. I "realizam" i "putovanje-potraga" ovde se poetski markiraju dugim kadrovima u pokretu i naturalnom sirovošću aktera i pejzaža na granici ukidanja fikcionalne uverljivosti.

I ima li ovde parodije "Stalkera"? Naravno da ima. Ali ponovo u smislu vrlo karakterističnom za rusku kulturu i njenu specifičnost u odnosu na evropsku: parodija je ovde pre nego bilo gde izgubila isključivo pežorativno i u odnosu na svoj predmet negativno značenje, i poprimila smisao koji bismo pre odredili kao preispitivanje, preobražavanje, dijalog sa kulturnim nasleđem. A dijalog sa "Stalkerom" je kod Balabanova pre povezan sa uobičajenom recepcijom ovog filma i ovog "kanonizovanog" (pa bezmalo i crkveno kanonizovanog) autora. On kao da pravi "Stalkera" oslobođenog alegorizma i pseudo-spiritualne simbolike, traganje svojih junaka (koji nisu više Pisac i Naučnik, nego bandit, muzikant i kurva) jasnije vezujući za potragu sa spasenjem (ovde "urnebesno" nazvanim "srećom"), a to spasenje za konkretne ličnostne kategorije kakve su pokajanje, smirenje i istrajnost.

"Hoću i ja" je hrabar film, lično hrabar film čoveka suočenog sa smrću, hrabar jer svedoči o najvišem i hrabar jer se suprotstavlja banalizaciji i ideologizaciji religije, konkretno pravoslavnog hrišćanstva, koja nam izmiče i ovo malo tla pod nogama u ovo odsudno doba. Ovim poslednjim Balabanov u savremenom ruskom filmu korespondira još jedino sa drskim-predrskim "Dirigentom" Pavela Lungina, a svim ovim zajedno - gotovo ni sa čim više u savremenoj ruskoj kulturi. Ipak, ovakav "transcendentni" - ili kako god hoćemo - realizam, kao naslednik takvih veličina kakve su slikar Ge ili pisac Ljeskov, svakako ima, i što je još važnije, mora imati budućnost. Jer to je so ruske kulture.



 
 
 

среда, 9. април 2014.

O romanu ZAVODNIK Dejana Ognjanovića



Vladimir Kolarić

O IKONI I ZAVOĐENJU

Slično delima nekih od najznačajnih srpskih pisaca, poput Laze Lazarevića, Bore Stankovića ili Branka Ćopića, Dejan Ognjanović u romanu "Zavodnik" (2014) značajno mesto daje motivu ikone. Time se, a to je jedna od najvažnijih stvari koja se može reći o ovom romanu, Ognjanović ne vezuje, kako bi se očekivalo od jednog "ruralnog horora", isključivo za pagansko nasleđe u folklorno-etnografskom uobličenju, nego pre na onu visoku kulturnu tradiciju koju je najbolje nazvati vizantijskom. I pored pripovedačevog priznanja o nepoznavanju "crkvenih kanona" i problema ikonopisanja, a u tome mu možemo verovati, s obzirom na gomilu od njega izrečenih predrasuda i netačnosti, pitanje ikone ovde simbolički markira najvažnija pitanja ljudskog lika i (ne)preobražene stvari, dakle vaskrsenja. Slikanje preobražene tvari se suštinski razlikuje od slikanja nepreobražene, lišene dejstva božanske blagodati, a ovaj horor, preciznije od mnogih drugih, svedoči o- i slika svet obezličen i obesvećen ovom "lišenošću". Ljudski lik, potencijalna "slika" Božija se tako uobličava prema onom "uzoru", prototipu kojeg je svaki čovek ponaosob, slobodnom voljom, odabrao kao svog "oca", kao onog koga će služiti u ovom svetu i prinositi mu darove. A kakav "otac" - i kakav svet - takvi i darovi, kakav pogled takva i slika. Problem ikone ovde stoga nije problem "pogleda na svet", nego sam problem sveta, koji u ovoj lišenosti može biti viđen samo kao prostor moći (nasilja) i truljenja, zajednica samo kao savez krvi i semena, a istorija samo kao "prejemstvo" ove krvi i semena, koje bez duha postaje "prejemstvo" greha.

A cela priča "Zavodnika" je u tome kako raskinuti ovo prejemstvo, kako izaći iz ove začaranosti "svetom", zapravo grehom, smrti i đavolom, i kako prihvatiti svoju punu ljusku odgovornost, van svih obmana, samoobmana i zaludnih snova. Naš racionalistički i skeptički individualizam nam u tome ne može i neće pomoći, i to je još jedan momenat koji ovaj horor ukotvljuje u "vizantijsku" tradiciju, u njene spoznaje, intuicije i senzibilitete, u njen krik ka izbavljenu i preobraženju sveta, u njen krik za istinom, istinom ličnom a ne istinom autoriteta, istinom živom, za žive i od živih. Ovo je "dekadentni" roman jedne potencijalno velike kulture, jedne tradicije koja bi mogla da spase svet, da je ne napuštaju i njeni najbolji sinovi. A naš izbor "oca" je zapravo naše slobodno opredeljenje za svoj sopstveni ljudski lik ili protiv njega. Naš izbor "oca" je slikanje naše sopstvene ikone. Naša slabost, naša usamljenost, naš strah i naša zatvorenost, sve to otvara vrata onim silama o kojima ne bismo ništa da znamo, od kojih okrećemo oči da bi ih, ustvari, još jasnije videli.

Roman "Zavodnik" nam, svesno i nesvesno, voljno i nevoljno, otkriva šta nas i "ko" nas to zapravo "zavodi", i tera nas da osluškujemo našu sopstvenu krv jednako barem koliko i naše misli, da tražimo ono što smo već zaboravili da smo uopšte izgubili, a zapravo same sebe. Sve moguće mane i vrline ovog romana kao literarnog dela (p)ostaju nebitne zbog kontekta koji on priziva i u koji nas, makar nesvesno i nevoljno poziva, zbog ličnog glasa koji nam se obraća, sviđalo nam se ili ne ono što nam govori i kako nam govori. Jer u "glasu" (govoru) je logos a u ličnosti je sloboda, i šta nam više treba? To su osnove na kojima treba da stvaramo zajednicu koju ovaj roman, svojom "ideologijom", "imidžom" (dakle, "slikom") i samim svojim postojanjem ovde i sada, prividno negira. Ali tu je budućnost i tu smo mi, i ništa nas ne može uplašiti. Ova knjiga će u budućnosti i u "nama" dobiti svoje pravo mesto, ili je neće biti. A budućnosti će biti, a biće i "nas", u to ne možemo sumnjati. Kako bismo?

четвртак, 27. март 2014.

Nevidljivi film - film slobode: film "Država" Jelene Marković


 
Vladimir Kolarić
 
NEVIDLJIVI FILM - FILM SLOBODE: film DRŽAVA Jelene Marković)



Nevidljivi film je stara ideja, koja potiče još iz avangarde (zašto nam se sve što ima veze sa avangardom čini tako starim?) i odnosi se na problematizaciju predstavljanja u umetnosti, kao i pokušaj da se priroda umetnosti odredi preko pojmova jezika i mišljenja, što opet ima veze pre sa osporavanjem predstavljačkog karaktera umetnosti nego sa afirmacijom komunikacije. U tom smislu, ideja prevladavanja iluzivno-mimetičkog karaktera filma tendencijom ka "nevidljivosti" je analogna zastupanju ideala poezije bez reči, na primer, i nije slučajno što su najdalje u tom pravcu otišli situacionisti, za koje je upravo predstavljanje bilo onaj ugaoni kamen "objektivističke" građevine koje je obavezno trebalo srušiti.

Pored ove, ontološke perspektive kada je nevidljivi film u pitanju, postoji i, danas u teoriji prisutnija, pragmatična perspektiva, koja se tiče samih uslova nastanka, proizvodnje i distribucije filmskog ostvarenja. U vreme kada se model sveta temelji na decentriranosti, nelinearnosti, simultanosti, multiperspektivnosti i slično, pojam nevidljivosti prirodno zauzima mesto nekadašnjih pojmova marginalnosti, alternative, periferije. Ukratko, optičke, čak ne vizuelne nego baš optičke, "okularne", metafore smenjuju one zasnovane na imenovanju ili ikoničnosti. Prostor nevidljivosti se vidi kao prostor neoznačenog, ali ne kao neimenovanog, već kao "nefokusiranog", onog izvan na određeni način usmerenog, dakle, regulisanog "pogleda". I tu ponovo dolazimo do ideologije, ne toliko kao one koja imenuje, već koja "usmerava poglede", koja se ne zasniva dakle ni na energiji (energiji sile ili zablude, svejedno) ni na informaciji (selekciji i kombinaciji, dakle, recimo otvoreno - ispiranju mozga i propagandi) nego na jednom informaciono-energetskom sklopu koji pokušava da obuhvati celo naše biće, ne zaboravljajući telo - štaviše, nadajući se da je upravo u telu (genima ili kvantno-holografskim relacijama) ključ. Ukratko, pred umetnika se postavlja neizbežno pitanje kako u takvoj konstelaciji izbeći da se postane "agent uticaja" upravo one ideološke matrice koje na nivou svesnog intelekta i etosa želimo da, kako se to nekada davno govorilo, "razobličimo", ili da je, pak, lukavstvom (ludizmom, ironijom, referentnošću...) zanemarimo (previdimo).

Film "Država" rediteljke Jelene Marković i scenariste Saše Radojevića, na najplemenitiji način odgovara na ovakve nedoumice, problem nevidljivosti postavljajući kao problem slobode. Plemenitost ovog filma ima više izvora: u njegovoj svesti o sopstvenom poreklu, genealogiji, u njegovoj samosvesti, svesti o formi, i u njegovoj "ličnosnoj" usmerenosti. A sve to zajedno znači - u slobodi, i kao polazištu i kao "metodu" i kao "cilju". Ali slobodi od čega, i za šta? Slobodi od mreže i slobodi od jednoličnosti. Slobodi "za" ljubav prema konkretnom ljudskom biću, a ne apstrakciji, ne samoljubivosti, sopstvenim odrazima u svemu i svima oko nas, sopstvenom nasilju i intrigama u kojima vidimo svoju veličinu i tuđu slabost, kao potvrdu upravo te veličine.

Autorka filma u "svoje lično" ime, ali unekoliko i (poetički, budući trasformisana u "lik") zastupajući čitavu onu zajednicu ličnosti svojom voljom i hrabrošću uključenih u ovaj "nevidljivi" film, istražuje prostore svoje nevidljivosti, tražeći u njoj prostor slobode. Likovi su raspoređeni u nekoliko ontoloških ravni, prema kriterijumu fikcija-fakcija, sa izraženom meta-filmskom dimenzijom. Hoće se reći, ovo je onoliko film o filmu, koliko i film o državi i ideologiji, ali, najvažnije, i film o ličnostima, o unutrašnjim svetovima svih ovde hrabro uronjenih, uronjenih u prostore samospoznaje i samosvesti. Konspirološka mreža, ne bez svoje van-filmske relevantnosti, istovremeno je i mreža poiesisa, nastanka filma u realnom prostor-vremenu, ali i mreža svesti, što je već samo po sebi zastrašujuće, jer bi podrazumevalo da je svest strukturirana po principu mreže, da je umrežena i premrežena, da je, uplašio bi se neko, zapravo nema.

Govoriti o "duši države" znači zapravo reći da država ima neku svrhu, kao što govoriti o duši nekog konkretnog čoveka znači verovati da on ima neku svrhu. A svrha čovaka nije u svesti, bila ona mreža ili ne, nego u ličnosti. Svrha države je u najdubljoj vezi sa mogućnosšću ostvarenja svrhe svakog konkretnog čoveka. Desni anarhizam? Libaralizam, libertarijanizam? Ne, nešto mnogo više od toga.

A mreža se ovde vidi kao magija, a etosu magije se, a kako bi drugačije, suprotstavlja jedino "vesternerski" etos (ne etos Zapada, nego etos vesterna). Ona ličnosna vertikala koja se ne predaje ničemu što bi je uvlačilo u kal obezličavanja, u kal jednoličnosti, bilo pod firmom služenja ili pod firmom jedinstva. A ona se ne ostvaruje u nekakvom obliku lažne samo-realizacije, nego upravo u pogledima, u toplini pogleda konkretnih, sada i ovde postojećih ljudskih bića, toliko da vam se sviđa da budete ljudsko biće, i to ljudsko biće baš ovde i sada, nezavisno od države, ideologije, svake globalne, lokalne, ili čak kosmičke mreže.

Ovaj verovatno zauvek u produkcionom smislu nevidljivi film unutar srpskog društva i srpske kulture, ima sposobnost dešifrovanja kako stvarnosti tako i nas samih, svakog od nas ponaosob, kao malo koji film koji smo gledali. I što je najvažnije, u njemu i "kroz" njega se naziru neki drugi prostori nevidljivosti, kao prostori čistote, koja vas osvežava i pročišćava, oni prostori otvoreni ne bezličnim umreženim stigmama na telu stvarnosti, već konkretnim ličnostima, njihovim licima i očima, njihovim krstolikim ljudskim figurama, i ponekom ikonom, čisto da nas podseti na naš pravi ljudski lik.

недеља, 9. март 2014.

Vladimir Kolarić: Tadeuš Ruževič i Frensis Bejkon na zubarskoj stolici (drama)

Moja drama "Tadeuš Ruževič i Frensis Bejkon na zubarskoj stolici", sva u zvuku i čežnji. Kolaps u ratovima opustošene Evrope ("Ružičasti ideali raščerečeni vise u klanicama"):

http://www.scribd.com/doc/211464508/Vladimir-Kolari%C4%87-Tadeu%C5%A1-Ru%C5%BEevi%C4%8D-i-Frensis-Bejkon-na-zubarskoj-stolici

(Vladimir Kolarić: Tadeuš Ruževič i Frensis Bejkon na zubarskoj stolici)

субота, 8. март 2014.

Vladimir Kolarić: Smrt u Parizu, pozorišna drama (u celini na srpskom)

Moja drama "Smrt u Parizu" dostupna u celini na srpskom jeziku na:

http://www.scribd.com/doc/211361299/Vladimir-Kolaric-Smrt-u-Parizu

(Vladimir Kolarić: Smrt u Parizu, pozorišna drama)

Drama je imala premijeru u vidu scenskog čitanja u Centru Mejerholjda u Moskvi, i u celini je objavljena na ruskom jeziku u prevodu Svetlane Pčeničnih.

Mislim da je drama sada aktuelnija nego ikad, imajući na umu i događaje u Ukrajini, između ostalog.

Drama se na ruskom nalazi na:

http://ruszhizn.ruspole.info/node/3528

(Владимир Коларич: Смерть в Париже)

Odličan tekst o drami, takođe na ruskom jeziku, autorke Jelene Penkine (Елена Пенкина):

 
Drama je na srpskom prvi put objavljena u časopisu "Riječ" (Brčko, BiH), br. 3-4, 2011.

понедељак, 24. фебруар 2014.

Ksenija Dragunska na Trećem programu

Premijera drame "Jedini s broda" Ksenije Dragunske biće izvedena u utorak 25. 2. 2014. u 21.45h na Trećem programu Radio Beograda. Posle dugo vremena jedno premijerno izvođenje savremenog živog svetskog pisca u okviru Dramskog programa Radija.
Tekst je preveo Zorislav Paunković, režiser je Vlatko Ilić, a glume Miloš Timotijević, Nikola Vujović, Hana Selimović i Dobrila Ilić. Urednica Olivera Kolarić.

среда, 19. фебруар 2014.

Performativi Srđana Asanovića

Moj tekst "Performativi Srđana Asanovića", o ovom sjajnom pevaču, etnomuzikologu i multimedijalnom umetniku, objavljen je u reviji klasične muzike "Muzika Klasika", broj 14, 2014. Reč je o eseju koji se dotiče nekih od najvažnijih pitanja umetnosti kao takve.
Manji deo teksta dostupan je na sajtu časopisa:

http://muzikaklasika.com/

четвртак, 30. јануар 2014.

Konstantin Leontjev u Biblioteci Grada Beograda

U ponedeljak 3. februara 2014. u 19h u Biblioteci grada Beograda (Rimska dvorana) održava se veče posvečeno velikom ruskom piscu i filosofu Konstantinu Leontjevu, danas čini se aktuealnijem nego ikad, čija sabrana dela kod nas prevodi Duško Paunković, a izdaje Paideia. Na večeri govorimo Duško Paunković, dr Tanja Popović i ja.

     


Lotmanova semiotika filma na Trećem

U četvrtak 30.1. 2014. u 22. 25h, na Trećem programu Radio Beograda emituje se moj tekst "Lotmanova semiotika filma", koji izlaže zanimljiv strukturalno-semiotički pristup filmu velikog predstavnika ruske-sovjetske tartusko-moskovske škole strukturalne semiotike Jurija Lotmana.

уторак, 21. јануар 2014.

Ruski almanah br. 18, 2013

U "Ruskom almanahu" broj 18, 2013 objavljena su dva moja prevoda, aktuelni tekstovi koji i nama mogu biti od pomoći da se razaberemo u svemu što nam se događa i šta nas tek čeka, a čeka nas: članci Maksima Kantora o ruskoj revoluciji, klimakteričnom strahu od levice, Eriku Hobsbaumu i "rastočenoj svesti" ("Mozgovi su nam se rastočili od silnog bubanja: toliko smo navikli da se borimo za slobodu i civilizaciju. I mi se borimo. Majn kampf, takoreći"), kao i članak Modesta Kolerova koji povodom čuvenog predrevolucionarnog zbornika "Razmeđa" (Вехи) zapravo govori o ratu političke klase protiv države, upozoravajući na sasvim mogući "nacionalnu katastrofu" i "konačni istorijski neuspeh" ruskog puta.
Ovaj broj Ruskog almanaha otvara priča (i dalje No. 1 pisca) Eduarda Limonova, tu je drama velikog i kod nas skandalozno nepoznatog Nikolaja Jevrejinova, kao i tekst "Vizantizam i Rusija" V. Solovjova, uz još dosta lepe proze i poezije i dva teksta Ivana Velisavljevića o filmu. Pomenućemo i kao i uvek značajan doprinos nedavno preminulog istoričara Miroslava Jovanovića, što je okolnost koja (nažalost) ovaj broj čini unekoliko posebnim. Odlazak ove nezamenljive ličnost predstavlja veliki gubitak za našu (ali i rusku) kulturu, čega ćemo vremenom tek postati svesni.