понедељак, 31. октобар 2011.

Promocije Ruskog almanaha i časopisa Tisa

U červrtak 3. 11. u 12 h, u Kulturnom centru Beograda (galerija Artget) biće održana promocija novog broja Ruskog almanaha, odnosno obeležavanje dvadeset godina izlaženja ovog vrhunskog časopisa, koji predstvalja značajnu vezu ove kulture sa svetom, i u praktičnom i u vrednosnom smislu. Podvižništvo Zorislava Paunkovića, kao u vizija pok. Raše Livade, zaslužuju svaku pažnju i poštovanje, jer su dela takvog dometa, pri tome održavana u kontinuitetu čitave dve decenije, retka i u većim kulturama nego što je naša.
Na promociji će, pored mene, govoriti istoričar Miroslav Jovanović, vodeći stručnjak za istoriju ruske emigracije, i urednik Almanaha, prevodilac Zorislav Paunković.
Istog dana i na istom mestu, samo u 13h, dakle odmah posle promocije Ruskog almanaha, održaće se promocija knjževnog časopisa Tisa, koji izdaje Narodna biblioteka Bečej, a odlično uređuje prevodilac Svetislav Travica. Ovaj časopis se već značajno izdvojio u domaćoj književnoj periodici, izborom tekstova prema kriterijumu istinskih književnih sladokusaca. Dakle, o gozbi je reč, pa treba doći, jer "čovek ne živi samo o hlebu". Uostalom, Gurdžijev reče da se pored hrane i vazduha čovek hrani i utiscima, pa se treba uveriti u to i na primeru ovog (i ovih) časopisa, kao i same promocije. Na promociji Tise govoriće Eržebet Kinka, ispred izdavača, urednik Svetislav Travica, odlični pesnik Nenad Milošević i ja, Vladimir Kolarić, pisac i teoretičar filma i umetnosti.

петак, 28. октобар 2011.

"Krvava svadba" na Art-Animi

Moja priča "Krvava svadba", objavljena najpre na ovom blogu, sada je i na meni dragom sajtu Art-Anima. Oni su mi dali jedinu nagradu u životu, zapravo tri nagrade odjednom, na konkursu 357 za najkraću moguću priču - crticu. Kako reče jedan posetilac na tadašnjoj dodeli nagrade, neki student-cvikeraš, što je bilo manje reči, bila je veća nagrada. Prvu nagradu sam osvojio, dakle, sa tri reči: Van-ze... mljac!, drugu takođe za crticu od tri reči: Glog, luk, uh!, a za pet reči tek jednu, i to drugu: Grad spava. U podrumima - glave. To je simpatična stvar, dobio sam gomilu knjiga za nešto što sam uradio za par minuta, i to je bilo sasvim u redu. Kasnije nisam ponavljao slične pustolovine. Fantastika je uvek tu negde, ali nikad u potpunosti. Možda, ipak...
Priča se nalazi na:

Vladimir Kolarić: Krvava svadba
http://art-anima.com/radovi/4-proza/1383-krvava-svadba

четвртак, 27. октобар 2011.

Priča: Rat sela

Još jedna neobjavljena, o Kraljeviću Marku!


Vladimir Kolarić


RAT SELA





Pop Luka je služio u oba zavađena sela, a crkva se nalazila tačno na pola puta između jednog i drugog. Sela su se odavno krvila, niko više ne pamti zbog čega. Pop Luka ih je smirivao koliko je mogao, ali uskoro i njega zamrzeše.

«Odredi se, pope. Ne možeš služiti i Bogu i Satanailu», govorili su seljaci.

Letina je propadala, stoka crkavala, kuće behu zapuštene, sve zbog rata između sela.

I pop Luka pozva Kraljevića Marka.

Marko dojaha na Šarcu, u punom oklopu. Ode kod starešina oba sela i reče da moraju da se izmire, ili će imati posla sa njim. Seljaci pristadoše, Marko se napi vina i ode da spava. Ali seljaci iz oba sela se dogovoriše i zajednički Kraljevića Marka zasuše kamenjem i strelama. Ranjen, Kraljević Marko se povuče u planine. Na planini ga izleči Ravijojla i on se vrati.

Za to vreme, seljaci su proslavljali pobedu. Na kraju su se ujedinili i spalili crkvu, a pop Luku kamenovali, sve do smrti.

Ali Marko uđe u selo. Spali ga, ne ostavi nikog živog, ni ženu ni dete. Krenu u drugo selo. Seljaci mu padoše pred noge. Molili su da im oprosti, da nisu krivi oni, nego oni drugi, što ih je već pobio.

«Svet je pun gada», reče Marko i pobi ih, ne ostavi nikog živog, ni kamen na kamenu.

Marko oplaka popa Luku i sahrani ga. Iz zgarišta crkve izvuče kameni krst i pobode ga u zemlju.

Marko, Ravijojla i Šarac krenuše, ni sami nisu znali kud.

среда, 19. октобар 2011.

Poetska pobeda Alione van der Horst (Ruski almanah 16)

Moj tekst o filmu Boris Riži Alione Van der Horst, objavljen u Ruskom almanahu broj 16, 2011. U ovom broju, pored ostalog, može se pročitati i sjajna proza Viktora Dragunskog i Figl-Migla, poezija Aleksandre Petrove, Henrika Sapgira i Igora Irtenjeva, drama Anatolija Gavrilova, i posebne poslastice u vidu teksta Olge Matič o ljubavnom trouglu oko Bloka, rada N. Jevrejinova o telesnim kaznama u Rusiji, filosofskog dijaloga Grigorija Skorovode i (posebno preporučujem) teksta Alekseja Arsenjeva o Vasiliju Šuljginu. Izuzetno su značajni i rad Tanje Popović o Lazi Kostiću, Vide Golubović o Milošu Moskovljeviću i uspomene iz Rusije Mileta Savića, koje nam predstavlja istoričar Miroslav Jovanović. O filmu, pored mog teksta, tu je i još jedan (ali vrlo vredan) tekst Ivana Velisavljevića o Čehovu u jug. filmu. Uz priloge A. Mokrousova o slikaru Levitanu, prevod sjajnog teksta S. Rahmanjinova o prelid cis-molu, kratke i duhovite priloge Žarka Milenića i Alekseja Slapovskog, to ovaj broj Almanaha, očekivano, čini izuzetno bogatim.


Владимир Коларић


Поетска победа Алионе ван дер Хорст

У Музеју Југословенске кинотеке, 16. маја 2011. одржана је промоција збирке изабраних песама Бориса Рижија у преводу Светислава Травице и издању Фонда „Принцеза Оливера“, под насловом У Русији се растаје заувек (Београд, 2011). На промоцији су поред преводиоца и издавача, Оливере Шарановић, учествовали писац и филмски теоретичар Владимир Коларић, глумац Милош Влалукин, супруга преминулог песника Ирина Књазева и редитељка филма Борис Рижиј, приказаног после промоције, Алиона ван дер Хорст.

Борис Рижиј (1974-2001) је популаран и цењен руски песник генерације перестројке, разапете између одрастања у социјализму и хаоса деведесетих, генерације павићевских „идиоритмика“, која ни у једном времену и простору није пронашла свој дом. Одрастао у криминализованом окружењу Јекатеринбурга, Рижиј овој генерацијској подвојености додаје и сопствену подвојеност између „хулиганства“ и поезије, али и на једном дубљем, поетском и онтолошком нивоу, између живота (љубави) и смрти, што је чест мотив у његовој поезији. Назван „песником-хулиганом“, али и „монахом поезије“, Рижиј о себи и свом времену сведочи живим и јасним поетским језиком, необично зрелим за песника који је свој живот прекратио тако рано.

Документарни филм холандске редитељке руског порекла Алионе ван дер Хорст, Борис Рижиј (Boris Ryzhy, 2008, 60 минута), осветљава управо ову личну и генерацијску, у Рижијевој поезији поетски преображену, подвојеност, откривајући кроз лик песника, али и његових најближих, историјске, друштвене и културне противречности савремене, „транзицијске“ Русије. Користећи различите изворе филмске слике (непосредно бележење префилмске стварности, документарни видео и аудио материјал, дигитални „ријалити“ снимци мобилним телефоном) и различите поступке документаристичког „поиесиса“ (интервју, активни и пасивни репортажни снимак, поетска визуелизација), ауторка ни једног тренутка не одустаје од примата људског лика, као у визуелно-иконичком, тако и у метафоричком смислу, допуштајући да контекст и сва припадајућа „значења“ проистекну из саме „радње“ (праксис) и „заплета“ (митос), из самог поетског „склопа“ овог беспрекорно структурираног и стилски прецизног филма, у ком нема места проивољности и где све води вероватном и нужном, оној „свеповезаности“ и „свеприсутности“ којом поетска логика увек побеђује измаштану логику „стварног“. Као и песништво Бориса Рижија, овај филм се не боји оне мере заноса и радости којом се трансцендира и поетски преображава логика „стварног“, у уметности иначе изговор за немоћ. Овај, у неку руку „несавремени“ поетски изазов у документарном филму је тим већи, али то је уједно и једино истинско поље његовог деловања. Тек у том светлу, метафора „ослобађања“ са краја филма (Артјом и миш), добија свој пуни смисао.

понедељак, 17. октобар 2011.

Časopis Tisa, broj 8-9, 2011.

U novom broju divnog časopisa Tisa (br. 8-9, 2011, urednik Svetislav Travica) objavljen je drugi deo mojih Slatkih priča. Reč je o proznoj celini sastavljenoj od sedam nezavisnih delova-pripovetki, od kojih svaki prati po jedan lik koji mi se prosto, tako, pojavio, toliko jasno da su svi oni - dečak Džoni, Džo, Adrijan, Oleg i Vera, Abdul, Ilja Gofman, Stiv - i danas tu negde sa mnom. Radi se o jednoj od najboljih stvari koje sam napisao, i koja je imala lep prijem kad je emitovana na Trećem programu Radio Beograda.
U broju još možete pročitati temat posvećen Bošku Ivkovu (1942-2010), poeziju Anđelka Erdeljanina, Dejana Bogojevića, Zorana Mandića i Nenada Miloševića. Ovakav visok kriterijum u izboru saradnika primenjen je i na prozu, pa se u časopisu nalaze i prozni prilozi Danice Vukićević, Marije Vujović, Milene Pandurov, kao i drama Ivana Kovača. Posebne poslastice broja su esej E. Obuhove o Mandeljštamu, zapisi Florijana Hajdua i slike Vere Zarić, kojima je opremljen broj. Za kraj, poezija Ernesta Hemingveja i Jevgenija Haritonova.
Ekskluzivno, evo najpre dve Hemingvejeve stvarčice (prevod Bojan Belić):

Neotomistička pesma

Gospod je pastir moj, biće mi potreban
još kratko vreme.

Smrt dobrih momaka

Usisaše nas u sebe,
Kralj i država,
Hrist svemogući
I ostali.
Patriotizam,
Demokratija,
Čast,
Reči i fraze,
Ili nas izjebu ili ubiju.

Lepo...  A od sjajnog Jevgenija Haritonova (prevod S. Travica), koji je sebe smatrao najvećim piscem posle jevanđeliste Jovana i Vajlda, samo ovoliko, čisto da se zagolica radoznalost, naročito u kontekstu otkazanih rizičnih manifestacija:

Definicija ljubavi

Ja se probudih noću
i shvatih:
tvoje disanje je
postalo moje.

Pesme mile
Vi ste čije?

Moje!

U je...

Ser gej
Ser,
Sergej.

понедељак, 10. октобар 2011.

Priča: Krvava svadba

Neobjavljena priča, jedna od onih... Tajna.


Vladimir Kolarić


KRVAVA SVADBA





Knez Bogoje je pratio svatove. Svatovi su bili okićeni suncima. To se ženio knežev sin Vidilo. Negde na pola puta, iz reke izroni zmaj i zgrabi devojku. Svatovi se razbežaše, Vidilo jurnu na zmaja da ga poseče, ali ovaj već nestade u virovima. Za njim ostade samo krv rastrgnute mlade.

Vidilo je plakao na kneževom ramenu.

«Znamo da zmajevi žive na severu, oče. Otkud se ovaj stvori?»

«Slučajno je pao u reku i reka ga donese. Tako je Bog hteo», odgovori knez Bogoje, podiže mač i krenu na sever, da se sveti zmajevima.

Rat protiv zmajeva uđe već u treću godinu. Kneževa vojska se proređivala, Vidila je najveći deo vremena tresla groznica. Leševi zmajeva ležali su duž cele zemlje.

Tada pred kneza istupi Stanilo, koji je znao jezik zmajeva.

«Zmajevi šalju izaslanika, kneže.»

Zmaj se predstavi kao Belijar i ponudi mir.

«Ista nas Božija glina stvori», reče Belijar, «Krv smo krvlju isprali. Živimo u miru.»

«Čemu služe zmajevi, osim da plaše nedužne ljude i proždiru stoku? Koliko god je zmajeva u Edomu, zapamtiće kneza Bogoja.»

I knez poseče Belijara.

Leteći zmajevi su bili izvidnica, oni što bljuju vatru išli su ispred, brzi dugovrati su jurišali.

«Umreću, oče», govorio je Vidilo, oboren groznicom, «Ne prija mi sever. Vrati me kući, oče.»

«Ubili su tvoju ljubav, Vidilo, to je kao da su ubili tebe. Platiće.»

«Platiću ja, oče. Umreću, ako se ne vratimo», molio je Vidilo.

«Izdrži još do ravnodnevnice i sve će biti gotovo.»

Ali Vidilo umre. Zmajevi su nadjačavali.

Knez Bogoje se vrati u svoje zemlje.

«Bože, ako sam učinio neko zlo, kazni me, ako sam činio dobro, nagradi me.»

Zemljom zavlada glad. Vojvode se pobuniše protiv kneza Bogoja.

«Bože, prihvatam sve što mi daš.»

Knez Bogoje se okiti suncima i krenu u boj.

Zmajevi su sišli sa severa, zauzeli opustelu zemlju.

U jednoj pećini nađoše kneza Bogoja, raščupanog i bradatog, unezverenih očiju.

«Ima Boga, zmajevi. Pokajte se.»

Zmajevi ga pustiše, jer nisu dirali ludake.

Zmajevi su uživali u bogatstvu novih zemalja.

Jedan zmaj, Ezijel, što je video budućnost, izađe pred starešinu i reče:

«Vatra se sprema sa nebesa, o veliki. Pašće voda i zemlju će okovati neki beli kamen od te vode. Zmajevi će nestati, ostaće samo mala stvorenja i ljudi, ali drugačiji od ovih.»

«Kakva je to zemlja u kojoj nema zmajeva», reče starešina i nagradi Ezijela.

I nestade Edoma.

Knez Bogoje izađe iz pećine i pozdravi vodu sa nebesa.

Ta voda, i sunce što dolazi posle nje, od sada će za njega biti bog.