уторак, 8. децембар 2015.

ALDŽERNON BLEKVUD : VRBE


Vladimir Kolarić

 

SA SILAMA NEMERLJIVIM


 

Naravno, čak i srpski vrapci znaju da onovremeni raspad metafizike nije značio njen nestanak, već njeno umnožavanje, kao što svaki komad razbijenog stakla sebe i dalje vidi kao celinu – jer isto je sunce koje mu daje odsjaj, zar ne? Tako je u naša doba metafizika našla uporište u klasi, rasi/naciji i tržištu,  a šta nas dalje čeka, to ćemo tek da vidimo.

Ipak, mnogi su se tokom ta poslednja dva veka, uzmimo, opirali lažnom jedinstvu/celovitosti i još lažnijoj utešnosti metafizike, tragajući za iskustvom transcendencije i samim tim za čovekom, koga čovekom i čini upravo to iskustvo trancendencije. U praksi se, pak, naročito kada je umetnost bila u pitanju, pre zapravo tragalo za iskustvom realnosti, ispred koje je ta podla (puj, daleko bilo!) metafizika razastrla zavesu pojma.

Aldžernon Blekvud (1869-1951) je, kako to ekspertski objašnjava Dejan Ognjanović u pogovoru srpskom izdanju njegovih pripovedaka („Vrbe“, Orfelin izdavaštvo, Novi Sad, 2015, prevod Sava Kuzmanović), svoju poetiku temeljio na ambivalenciji „između strave i strahopoštovanja“, odnosno iskustvu uzvišenog, sublimnog, kao „ambivalentnom osećanju čoveka pred silama koje ga prevazilaze, i čija ogromnost i moć podsećaju na sopstvenu smrtnost i ograničenost“.

Čovekov doživljaj prisustva „Drugog“, kao sile koja ga ontološki prevazilazi, u vremenima pre sekularističke opustošenosti poznat kao „strah Božiji“, a kasnije zamenjen mešavinom straha i (nemoćnog) divljenja pred bezmerjem materijalnog kosmosa, kod ovog britanskog pisca posredovan je prirodom. Priroda ovde kao da nije toliko reprezent ljudske (i svetske) palosti ili (za čoveka) uznemirujuće animalnosti, koliko je „podsećanje“ na izgubljenu celovitost čoveka i sveta, na žuđenu i tajnovitu celinu stvarnosti. Suočavajući čoveka sa svešću o njegovoj radikalnoj pojedinačnosti i time i sa istinom postojanja, priroda je medijum one strave koja najdublje izbezumljuje na sopstvenu pojedinačnost nespremnog, a od transcendencije izolovanog (modernog?) čoveka. Strah od prirode je strah od nestanka obezličenjem i rastelovljenja utapanjem pojedničanosti sopstvenog tela i telesnog postojanja u cirkularnost prirodnih procesa. Želja da se „silama nemerljivim“ prida kakva-takva konkretnost i lik (ikonička želja!) za (ovakvog) čoveka rezultira tek umnožavanjem čudovišta, od kojih je svako neuhvatljivije i bezličnije od drugoga, u čemu i jeste najveća istina ovih i ovakvih umetničkih svetova. Pored „prostornih“, Blekvud ispituje i „vremenske“ dubine stvarnosti, u čemu se, u pripovetci „Silazak u Egipat“ gotovo sasvim doktrinarno poziva na Gurdžijeva.

Više od pitanja materije, Blekvudove osnovne intencije se kreću ka pitanjima svesti, odnosno pitanju odnosa čoveka prema celini sveta i stvarnosti koja ga okružuje, a koje usvaja kao sopstveni svet i sopstvenu stvarnost. Od prirode i „kriterijuma“ ovog odnosa upravo i zavisi da li će ovo usvajanje odigravati kao strava ili kao strahopoštovanje, kao divljenje – a najzad i možda – i kao radost i ljubav. U tome i jeste smisao svog ovog našeg već više nego dvovekovnog rvanja sa ostacima metafizike, i svega onoga što vidimo, i što su nas učili da vidimo, kao usud modernog čoveka. Ponekad nam se čini – i svega onoga što jesmo. A što možda baš i ne bi morali da budemo.

 

Нема коментара:

Постави коментар