недеља, 14. фебруар 2016.

SICARIO (Denis Villeneuve. 2015)


Vladimir Kolarić

 

DOVIĐENJA U SLEDEĆEM RATU

 

Svetovi kreirani u filmovima Denija Vilneva prizivaju osećaj vanzemaljskog, ne u smislu čudesnosti, nego stranosti: oni modeluju stanje udaljenosti čoveka od sebe samog i samim tim neljudskosti čovekovog sveta.

Međutim, ni njegovo najnovije remek-delo, „Sicario“ (2015) nikako nije ono što se obično naziva „mračnim“ filmom, jer ne može biti „mračan“ film koji govori istinu. I ne može biti „mračan“ kultivisan film dovršene forme, koji „jasno zbori“. Svako drugačije shvatanje „mračnosti“ je poza i (lažna) metafizika, osim onog koji se tiče opštenja, govora dakle, slova, odnosno odsustva ili zamućenosti istog.

Ovaj film o sukobima i spregama američkih bezbednosnih agencija sa meksičkim i kolumbijskim narko kartelima, a genijalno modelovan tako da podjednako govori i o aktuelnom Bliskom istoku, u osnovi je vrhunska ekspertiza kraja pravne civilizacije, koja je najveća rak rana našeg doba.

Institucionalizacija ličnih sloboda, pravnog poretka i socijalno-ekonomske regulacije proglašena je nečim beznadežno zastarelim i opasnim, što otvara prostor etabliranju moći i nasilja kao jedine društveno-političke činjenice i regulatora. Inaugurisanje odsustva vrednosti kao najveće vrednosti, odnosno sistema vrednosti zasnovanog na označavanju „neprijatelja“ umesto na stvaralaštvu u cilju unapređenja ljudskog života i zajednice, ukida politiku pa čak i ideologiju, otvarajući prostor mamonističkom voluntarizmu.

Jer nije problem sve dok je zlato samo zlato, pa čak i kad je zlato „mnogo zlata“, već kad zlato postane bog. Nijedan zakon, ni jedno pravo, ni jedna institucija, ni jedan poredak ne može da se održi pod udarom tolike količine zlata u toliko malo ruku. A to zlato i te ruke imaju svoju religiju, religiju moći, čije je oružje refeudalizacija. Za razliku od nekadašnjeg feudalnog sistema, koji je poziciju vlastodršca-aristokrate bar donekle institucionalizovao i uključivao je u širi poredak, pa samim tim i podrazumevao odgovornost nosilaca vlasti, nastajući feudalizam lišen je čak i privida bilo kakve institucionalizacije i legitimizacije, i stoga budi apokaliptičke strahove i priziva apokaliptičke vizije.

Rat je ovo, i samo rat, kaže nam se sasvim trezveno, bez kvazi-okultističkog i kvazi-konspirološkog mahnitanja u ovom Vilnevljevom filmu. Ali čuti istinu, to je tako ohrabrujuće. I shvatiti, sasvim jasno, da i nad moćima ima moć. I da njihovo zlato širi smrad govana, a njihovo zlatno tele smrad crkotine. I da dok ima nas i dok ima života ima i nade. Da je glavno ne predati se strahu i, što je još važnije, beslovesnosti. Ne pristati, a radovati se. Jer tako nije neprijatelj onaj koji će doći po svoje, već, kad bude vreme, doći će samo onaj ko nam želi dobro, ko nas voli više od nas samih, ko i jeste mi sami više nego što bi mi to ikada bili u stanju.

 

2 коментара: