среда, 09. април 2014.

O romanu ZAVODNIK Dejana Ognjanovića



Vladimir Kolarić

O IKONI I ZAVOĐENJU

Slično delima nekih od najznačajnih srpskih pisaca, poput Laze Lazarevića, Bore Stankovića ili Branka Ćopića, Dejan Ognjanović u romanu "Zavodnik" (2014) značajno mesto daje motivu ikone. Time se, a to je jedna od najvažnijih stvari koja se može reći o ovom romanu, Ognjanović ne vezuje, kako bi se očekivalo od jednog "ruralnog horora", isključivo za pagansko nasleđe u folklorno-etnografskom uobličenju, nego pre na onu visoku kulturnu tradiciju koju je najbolje nazvati vizantijskom. I pored pripovedačevog priznanja o nepoznavanju "crkvenih kanona" i problema ikonopisanja, a u tome mu možemo verovati, s obzirom na gomilu od njega izrečenih predrasuda i netačnosti, pitanje ikone ovde simbolički markira najvažnija pitanja ljudskog lika i (ne)preobražene stvari, dakle vaskrsenja. Slikanje preobražene tvari se suštinski razlikuje od slikanja nepreobražene, lišene dejstva božanske blagodati, a ovaj horor, preciznije od mnogih drugih, svedoči o- i slika svet obezličen i obesvećen ovom "lišenošću". Ljudski lik, potencijalna "slika" Božija se tako uobličava prema onom "uzoru", prototipu kojeg je svaki čovek ponaosob, slobodnom voljom, odabrao kao svog "oca", kao onog koga će služiti u ovom svetu i prinositi mu darove. A kakav "otac" - i kakav svet - takvi i darovi, kakav pogled takva i slika. Problem ikone ovde stoga nije problem "pogleda na svet", nego sam problem sveta, koji u ovoj lišenosti može biti viđen samo kao prostor moći (nasilja) i truljenja, zajednica samo kao savez krvi i semena, a istorija samo kao "prejemstvo" ove krvi i semena, koje bez duha postaje "prejemstvo" greha.

A cela priča "Zavodnika" je u tome kako raskinuti ovo prejemstvo, kako izaći iz ove začaranosti "svetom", zapravo grehom, smrti i đavolom, i kako prihvatiti svoju punu ljusku odgovornost, van svih obmana, samoobmana i zaludnih snova. Naš racionalistički i skeptički individualizam nam u tome ne može i neće pomoći, i to je još jedan momenat koji ovaj horor ukotvljuje u "vizantijsku" tradiciju, u njene spoznaje, intuicije i senzibilitete, u njen krik ka izbavljenu i preobraženju sveta, u njen krik za istinom, istinom ličnom a ne istinom autoriteta, istinom živom, za žive i od živih. Ovo je "dekadentni" roman jedne potencijalno velike kulture, jedne tradicije koja bi mogla da spase svet, da je ne napuštaju i njeni najbolji sinovi. A naš izbor "oca" je zapravo naše slobodno opredeljenje za svoj sopstveni ljudski lik ili protiv njega. Naš izbor "oca" je slikanje naše sopstvene ikone. Naša slabost, naša usamljenost, naš strah i naša zatvorenost, sve to otvara vrata onim silama o kojima ne bismo ništa da znamo, od kojih okrećemo oči da bi ih, ustvari, još jasnije videli.

Roman "Zavodnik" nam, svesno i nesvesno, voljno i nevoljno, otkriva šta nas i "ko" nas to zapravo "zavodi", i tera nas da osluškujemo našu sopstvenu krv jednako barem koliko i naše misli, da tražimo ono što smo već zaboravili da smo uopšte izgubili, a zapravo same sebe. Sve moguće mane i vrline ovog romana kao literarnog dela (p)ostaju nebitne zbog kontekta koji on priziva i u koji nas, makar nesvesno i nevoljno poziva, zbog ličnog glasa koji nam se obraća, sviđalo nam se ili ne ono što nam govori i kako nam govori. Jer u "glasu" (govoru) je logos a u ličnosti je sloboda, i šta nam više treba? To su osnove na kojima treba da stvaramo zajednicu koju ovaj roman, svojom "ideologijom", "imidžom" (dakle, "slikom") i samim svojim postojanjem ovde i sada, prividno negira. Ali tu je budućnost i tu smo mi, i ništa nas ne može uplašiti. Ova knjiga će u budućnosti i u "nama" dobiti svoje pravo mesto, ili je neće biti. A budućnosti će biti, a biće i "nas", u to ne možemo sumnjati. Kako bismo?

Нема коментара:

Постави коментар